Tjedan zdravlja
Health and Wellbeing tjedan na poslu. Tijekom lunchtime talka sve je frcalo od korisnih savjeta:
Ideal: Dozvolite si dovoljno vremena ujutro za budjenje i pripremu za novi dan. Kako biste izbjegli stres, odaberite vecer prije sto cete obuci iduceg dana, a u torbu, ili pored torbe, stavite sve sto ce vam biti potrebno (tu se prvenstveno misli na kljuceve, novcanik, mobitel).
Realnost: Radnim danom se alarm mog mobitela oglasi u 5.45. Niti jednom se nisam, cila i naspavana, odmah ustala iz kreveta, prerano je! Snooze je bogomdan, pregovaram s alarmom sve do trenutka kad shvatim da je vrag odnio salu…
Do radnog mjesta putujem javnim prijevozom sat i petnaest minuta, sto ukljucuje bus, vlak i dvadesetminutnu setnju od zadnje stanice vlaka do zgrade u kojoj radim. Po suncu, vjetru, kisi, snijegu. Kako do radnog mjesta stici izgledajuci koliko-toliko pristojno, tu tajnu zelim otkriti vec pune tri godine. Ja u ured umarsiram crvena u licu, kosa mi je ukovrcana, umrsena – potpuna suprotnost onom sto ljudi misle kad kazu svaka dlaka na svom mjestu 
Sretna je okolnost sto svi dolaze na posao kasnije od mene, tako da imam vremana otrcati u kupaonicu, pocesljati se, crvenilo u licu prodje ubrzo nakon sto sjednem za radni stol i ukljucim komp … tako zapocne novi dan.
Ideal: Ne oblacite kratke rukave i pamucne majice na posao; udobni vuneni kardigani i dzemperi su takodjer big no-no. To nam je savjetovala modna stilistica Joanne na svom predavanju u utorak.
Realnost: Kriva sam po svim tockama optuznice, jer su vuna i pamuk, hippy-looking haljine i suknje sve sto nosim na posao. Necu daleko dogurati u karijeri, dakle.
Ideal: Savjet za sve one koji se bude umorni i bez energije, te pocetkom svakog dana/tjedna svecano obecavaju da ce od danas/iduceg ponedjeljka/whatever zdravije jesti: preskocite caj i kavu, zapocnite dan rashladjenom vodom koju ste prethodno prokuhali, te iscijedite malo limuna. Odlican dnevni detox.
Realnost: Dan zapocnem cappuccinom, kojeg ugrabim na putu do posla. Buduci da iz stana izjurim u posljednji cas, zaboravim na vodu i limun. Naravno, vodu mogu prokuhati dan ranije, no tko bi se toga sjetio? Planiranje je tajna uspjeha, kazu – jednom kad naucite planitati unaprijed, kad ste pripremljeni, sve je lakse … u idealnom svijetu!
Ideal: Doruckujte! Koliko smo puta ovaj mudri savjet culi, pa zanemarili? Tipicni dorucak, poput zobene kase, muesli, tosta, soka od narance,su odlicna hrana bogata vitaminima i mineralima. Secer u njima se sporo oslobadja tako da cete kroz duze vrijeme uspjeti odrzati visoki nivo energije.
Realnost: Prosla sam kroz fazu nedoruckovanja, kad, osim cappuccina, ne bih nista u usta stavila sve do rucka. Malo sam bolja sada, odem do kantine oko deset ujutro po zdjelu zobene kase … koju pospem mjesavinom cokolade u prahu i secera! Znam, znam …
Na jednom od predavanja je speakerica postavila pitanje: Do You Speak or Eat Your Mind?
Diskusija koja je nakon tog pitanja uslijedila je nesto najkorisnije sto sam proteklog tjedna cula.
Sto to zapravo znaci to speak or eat your mind? Ljuti smo, isfrustrirani, umorni, tuzni, zabrinuti, pod stresom, iza nas je kaotican dan… znam po sebi, kad dodjem doma, radujem se opustanju uz veceru. A jesam li zaista gladna? Pa, nacjesce bas i ne! Ne u tolikoj mjeri da mi trebaju mesne okruglice uz pastu i tomato sauce u osam i pol navecer! Bezbroj je razloga zbog kojih, usprkos onom sto mi tijelo govori, ipak obilnije veceram – na primjer, znam da Anthony nema prilike pojesti nesto kuhano tijekom dana, buduci da nema kantinu na poslu, poput mene. Ili, da budem manje altruisticna, i ja se jednostavno zelim opustiti uz TV dinner… premda bi mi puno korisnije bilo, ne znam, plesati, otici na sat yoge, u teretanu, ili prosetati!
Ujutro lakse odolijevam iskusenjima. Speakerica je spomenula da mnogi na pocetku dana osjecaju potrebu za necim poput krafni, muffina, croissanta. To nam tijelo govori da nam treba energije i adrenalina za dan pred nama – medjutim, krafne su samo quick fix, i niposto najzdraviji izvor onog sto nam tijelo treba. Na srecu, meni je i malo voca ujutro dovoljno …
Kako se vi nosite sa comfort eatingom, imate li kakav dobar savjet is iskustva? Slijedite li iti jedno od gore navedenih “pravila”?
Tea Garden
Kad malo bolje razmislim, bila je to savrsena vecer za posjet Tea Gardenu.
Nije tako izgledalo kad sam u 4.30 iskljucila kompjuter i izasla iz ureda. Kisa je lijevala kao iz kabla, pomisao na setnju od Luas stanice na St Stephen’s Greenu preko mosta, na drugu stranu grada, me nije ispunjavala odusevljenjem. Znala sam da je Tea Garden negdje u blizini Morrison Hotela, no nisam bila sigurna tocno gdje. Cesto sam prolazila onuda, medjutim, nisam nikad zamijetila mjesto s imenom Tea Garden, u kojem gosti sjede na podu, za niskim, okruglim stolicem, uz caj i hookah. Pretpostavljala sam, bit ce to jedan od onih obskurnih, malih ulaza, koje jedva zamijetis, pogotovu po kisi, provirujuci ispod kapuljace kisne kabanice.
Nakon setnje gore-dole po Ormond Quayu, telefonskog poziva “A gdje se vi zapravo nalazite?”, dosla sam do stepenica koje su vodile u prizemlje, do ulaza u Tea Garden. Istog trena sam se osjecala bolje – u toplom okruzenju, ispunjenom mirisima raznih zacina, uz diskretnu orijentalnu glazbu. Ocekivala sam sagove i tapiserije zivih boja, ogromne jastuke (nisam prethodno pogledala njihovu web stranicu, obviously ) – no izgledalo je sasvim drugacije, minimalisticki. “Mozete pogledati i gornji kat”, rekao mi je domacin, pa sam se uputila uz stepenice. Cijeli je kat bio podijeljen u male separee, odvojene zastorima. Odabrala sam jedan separe, izula cipele, sjela na pod, za okrugli stol, i cekala Monicu.
Ne volim caj, moram priznati, nikad ga ne pijem. Cijeli jedan svijet i kultura tog toplog napitka, njegovih varijacija, aroma i zacina, su mi vrlo malo poznati. Nakon posjete Tea Gardenu bolje razumijem zasto je kineski car Shen Nung zakljucio da ima neceg u listu te biljke, koja je igrom slucaja dospjela u kipucu vodu. Postoji jos jedna prica o tome kako su ljudi poceli piti caj, u njoj glavni akteri nisu bogati, inteligentni car-znanstvenik i njegove sluge, vec siromasni drvosjeca i majmuni. Drvosjeca je navodno tijekom rada zamijetio da majmuni beru i zvacu listove odredjenog drveta, pa je odlucio i sam uciniti isto. Svidjelo mu se, poceo je donositi listove caja u svoje selo, and the rest is history …
Popis cajeva na ponudi u Tea Gardenu je bio podugacak, nisam znala za koji se odluciti. Skoncentriraj se prvo na zemlju porijekla, rekla sam sama sebi, ali na koju? Gruzija? Vijetnam? Kina, Japan, Indija?
Masala caj. Hm, zanimljivo, do jucer sam rijec masala povezivala iskljucivo sa indijskom hranom, no uslijedila je jos jedna lekcija veceri – masala je opcenit naziv za mjesavinu zacina. A zacina je u ovom caju bezbroj – papar, kardamon, cimet, anis, djumbir…
Narucila sam, dakle, masalu, nije se cinilo logicnim, niti pristojnim, naruciti, na primjer, sok ili milk shake. Vise sam se radovala kolacicima koje serviraju uz caj . Oprezno sam prinijela salicu usnama, kao da se spremam popiti otrov, a ne jedno od najljepsih napitaka koje sam probala u zivotu. Mozda zato sto sam pokisla, mozda zato sto je vani bilo tako mracno, vlazno, hladno … No caj je sjeo na pravo mjesto, uz dobro drustvo i opustajuci ambijent.
Evo i recepta za masala caj, zelite li ga pripremiti sami. Uzivajte, toplo preporucujem!
350 ml vode
100 ml mlijeka
4 zrna papra
10 lagano samljevenih zelenih kardamona
anis
komad stapica cimeta
1 zlica oguljenog i narezanog svjezeg djumbira
1 vrecica caja
secer
sol (prema volji)
Zagrijte vodu i mlijeko u loncu, sa zacinima i djumbirom, dok ne prokuha. Smanjite temperaturu kuhala na nisku ili srednju jacinu, te kuhajte jos 15 minuta. Pripazite da mlijeko ne prekipi!
Kad se volumen tekucine smanji na kolicinu dovoljnu za veliku salicu, dodajte vrecicu caja na minutu, ili duze, ovisno koliko jak caj volite. Tekucinu izlijte kroz sito.
Posluzite u salici, dodajte secera i soli (ako zelite, nije potrebno) prema ukusu.
Bombay Cafe
U ulicu u kojoj sada zivim sam zalutala, sasvim slucajno, prvih dana nakon preseljenja u Dublin. Trazila sam knjiznicu, no prije sto sam pronasla sigurnost i tisinu koja vlada u prostoru izmedju polica prepunih knjigama, nasla sam se usred vreve bucne i prometne ulice.
Pored mene su prolazili ljudi u zivopisnim africkim nosnjama, izlazeci iz trgovine vlasuljama, ekstenzijama i rabljenim cipelama. Udisala sam meni do tada nepoznate mirise orijentalnih zacina; kod ostalih trgovaca se moglo kupiti raznoraznih stvari, od kosilica do tropskih ribica. Nekoliko godina kasnije mi je vozac taksija rekao da se ovaj dio grada ponekad naziva “mala Afrika”!
Danas, kao dugogodisnja stanovnica te ulice, mogu slobodno reci da nadimak “mala Afrika” vise nije opravdan. Tijekom kratke setnje do obliznje trgovine cujem talijanski, poljski, srecem ljude razlicitih rasa i nacionalnosti. Izgradilo se nekoliko stambenih blokova, u koje su se ubrzo uselili young professionals. Otvorilo se nekoliko kafica i restorana.
Indijski restoran Bombay Caffe je bio jedan od prvih, i predstavljao pravo osvjezenje – konacno nesto sto nije samo takeaway, Pound Shop, ili pak kineska trgovina!
Hrana odlicna, s ljubaznim osobljem smo se brzo sprijateljili, ponajvise sa mladim, prezgodnim Indijcem Anandom. Pricao nam je o vojnickim danima koje je proveo u Pakistanu i Sri Lanci, te o tome kako se sa osamnaest godina umalo ozenio. Taj je brak sprijecila Anandova teta svojim upornim negodovanjem i protestiranjem. “Ne dajte mu da to ucini, mlad je da se zeni!”, govorila je Anandovim roditeljima, dok se naposljetku nisu s njom slozili.
Dogadjalo se s vremena na vrijeme da smo na hranu poduze cekali, aparat za cappuccino nije svaki puta funkcionirao. Sve su to stvari koje su se uz malo volje mogle popraviti.
Postalo mi je jasno da restoranu bas i ne ide najbolje kad su poceli nuditi pizze i carvery!
Zasto bi indijski restoran pekao pizze?! Zasto bih isla k Indijcima po pizzu, kad je u blizini Lorenzo, ciji je otac dosao iz Italije tamo negdje sezdesetih i otvorio Papa Mio?
Tuzno. Da su samo malo poradili na kvaliteti i brzini usluge (jer sa hranom nije nikad bilo problema), ne bi moji Indijci zujali po praznom restoranu subotom u sedam i trideset …
Zasto se nisu skoncentrirali na ono u cemu bi trebali biti dobri? Ovako su porucili svima da posao bas i ne ide najbolje, da se muce, pa nastoje udovoljiti siroj publici, ne bi li tako prodali vise. Nisam bila sigurna da im je taktika najbolja …
Nakon sto su vise nego jednom zaboravili spakirati rizu u takeaway vrecicu, zakljucila sam – dosta je bilo, pa prestala dolaziti u Bombay Cafe. Imali smo obicaj rezervirali stol kod njih kad bi se nasli s prijateljima, no i to je tijekom zadnjih nekoliko mjeseci prestalo.
Da su restoran naposljetku zatvorili sam doznala slucajno, kad me susjeda pitala sto je s Bombay Cafeom – navodno ih je pokusala nazvati nekoliko puta, no nitko se nije javljao.
Steta je, nadam se da ce prostor ponovno zazivjeti kao restoran. Drzimo fige!
Butlers Chocolates
U svibnju prosle godine je CEO firme za koju radim poceo pisati blog, kojeg svi zaposlenici mogu pratiti putem Intraneta. Moderan, efektan nacin komunikacije, uz element interakcije koji niposto nije za potcjenjivanje. Redovitim javljanjima, u kojima, izmedju ostalog, spominje i svoje omiljene pjesme, nas CEO se ne uklapa u stereotip nedodirljivih visokopozicioniranih executives-a “starog kova”.
Danasnji je post CEO posvetio Forrest Gumpu i njegovoj poznatoj uzrecici “Life is like a box of chocolates, you never know what you’re gonna get!”. Povukao je paralelu sa sadasnjom ekonomskom situacijom, u kojoj neki poslovi za koje smo mislili da su zagarantirani to vise nisu, dok su neke druge prilike, na srecu, rezultirale uspjehom.
Post je zakljucio obecanjem da cemo, usprkos krizi, i ove godine dobiti tradicionalnu kutiju Butlers Chocolates za Bozic. Odaslati kutije irskih cokolatina u sve lokacije nase firme diljem svijeta nije bas “zeleno”, naglasio je, no kako smo ove godine drasticno smanjili broj poslovnih putovanja, mozemo si dozvoliti malo ekstravagancije!
Komentari na postove najcesce nisu brojni, no danasnji je bio iznimka. Netom po objavljivanju uslijedio je niz virtualnih zahvala na cokolatinama, uz tvrdnje kako su Butlers najbolje na svijetu (hm, ne bih se slozila, ali eto)! Bilo je cak i prijedloga da se zasadi odredjen broj stabala, ne bi li se time barem malo neutralizirao carbon footprint slanja paketa.
Jedan od komentatora, Eric, je odlucio biti kritican. “Sve je to mazanje ociju, glupost!”, napisao je, pod punim imenom i prezimenom, “Na ovom blogu samo citamo o tome kako moramo stegnuti remen. A sad cemo svima darovati cokolatine! Ako to mozete priustiti, zasto ne uvesti bozicnice (koje svaka normalna firma ima), ili barem nemojte odustati od Bozicne zabave ove godine!”
“Oh My God“, cura u mom timu je uzviknula, “jeste li procitali ovaj komentar? Career suicide!“
Ne bih rekla da je Eric do te mjere naskodio svojoj karijeri, iako mu je potez izuzetno glup.
Koliko god da sam za bonuse i zabave, cinjenica je da se troskovi cokolatina ne mogu usporediti sa gomilom novca koje bi firma trebala izdvojiti za bonuse/bozicne zabave u svakoj lokaciji. Osim toga, jedna je stvar gundjati kolegi/kolegici kraj watercoolera, no pozaliti se tako javno, pod punim imenom i prezimenom, da te cijela firma cuje …
Reakcije ostalih zaposlenika na Ericov komentar su bile razlicite – jedan je Nijemac pitao moze li dobiti njegovu kutiju cokolatini, drugi su pak Ericu cestitali na iskrenosti. Kako god, mora mu se priznati da je hrabar!
Uredska politika
Mali prepad na poslu, nista strasno, ali me navelo na razmisljanje.Jack O’Lantern
Moje cure na poslu nisu pretjerano kreativne, pa nismo sudjelovale u natjecanju ukrasavanja bundevi povodom Halloweena. Jednako tako nam, nazalost, nije u planu snimanje video spota za Pop ICON (to je nas talent show!) … Ah … Talenta i maste nasa firma ipak ima na pretek, kao sto se pokazalo na danasnjoj izlozbi najljepse izrezbarenih bundevi!
Drevni obicaj ukrasavanja i rezbarenja bundevi potjece, pogodili ste, iz Irske! Legenda kaze – bio jednom jedan covjek kojeg su odmilja nazivali Stingy Jack, iliti Skrti Jack. Jednom je prilikom Skrti Jack pozvao Vraga na pice. Dosljedan svojem nadimku, Jack nije htio pice platiti svojim novcem, pa je nagovorio Vraga da se pretvori u novcic. Receno – ucinjeno, Vrag se pretvori u novcic, no Skrti je Jack odlucio zadrzati taj novcic u dzepu, uz srebrni kriz. Vrag se zbog kriza nije mogao iz novcica vratiti u svoj prvobitni oblik, sve dok ga Skrti Jack nije oslobodio. Vrag je zauzvrat Jacku morao obecati da ga godinu dana nece uznemiravati i da mu, ukoliko umre, nece zaposjesti dusu.
Kad su se Jack i Vrag ponovno susreli nakon godinu dana, Jack je nagovorio Vraga da se popne na drvo i ubere komad voca. Kad se vrag popeo dovoljno visoko, Jack je izrezbario znak kriza na stablu, tako da se Vrag nije mogao spustiti na tlo. .. sve dok nije Jacku obecao da ga nece uznemiravati jos deset godina.
Nedugo potom, Jack je umro. Bog ga nije htio prihvatiti u Raj, a Vrag ga, vodjen zeljom za osvetom, nije pustao u pakao. Osudio je Jacka na vjecno lutanje mracnim nocima, tijekom kojih ce mu svijeca biti jedini izvor svjetla … Jack je svijecu drzao u izrezbarenoj bundevi, i tako postao poznat u irskom folkloru kao “Jack sa Svijetiljkom”, ili “Jack O’Lantern”. Irci i Skoti su zapoceli tradiciju rezbarenja zastrasujucih “maski” na bundevi, koje su postavljali kod prozora ili vrata kako bi otjerali duh Stingy Jacka…
Jeste li i vi izrezbarili bundevu ove godine?
