Rijecanka u Dublinu

Mali prepad na poslu, nista strasno, ali me navelo na razmisljanje.

Stella iz Racunovodstva me pitala imam li kopije poreznih kartica za 2006-tu, buduci da ih ona nigdje ne moze naci. Iako na placama ne radim vec dvije godine, pomislila sam – mozda su porezne kartice jos uvijek spremljene u mojem kabinetu. Pronasla sam samo dokumente iz 2005-te.

Stella mi je dvaput potvrdila da registrator za 2006-tu nije kod nje, pa nakon pocetne sumnje to vise i nisam dovodila u pitanje. Ako ona kaze da te dokumente nema, onda ih nema, ja sam ih negdje zametnula i moram ih pronaci.

Provela sam jos neko vrijeme uzaludno pretrazivajuci sve police i ladice. Moram priznati, vise nisam znala sto napraviti, pomalo me hvatala panika. U medjuvremenu me jos jedna kolegica nazvala i pitala kopiju svoje porezne kartice, i to bas za 2006-tu!

Kopije poreznih kartica se lako mogu naruciti od racunovodstvene firme koja se brine o nasim placama. Uz trosak, naravno. Upravo zato nisam htjela biti okrivljena za gubitak tih dokumenata.

Naposlijetku me Stella nazvala i rekla da je registrator za 2006-tu ipak nasla u svojem kabinetu, na drugom katu. Odahnula sam.

Vjerujem da su se mnogi zatekli u slicnoj situaciji. Mene je naucila da prebrzo prihvacam krivnju na poslu, jer nemam dovoljno samopouzdanja.

Pretiha sam, cini mi se, cak u tolikoj mjeri da me ljudi ne zamjecuju. Primjer:

Izlazila sam iz lifta jedno jutro, kad me sefica naseg Travel Departmenta pozdravila i upitala:

“Jesi li se preselila na drugi kat?”

“Ne, nisam mijenjala kancelariju”, odgovorila sam joj, na sto je ona uzviknula:

Sto na to reci – ljubazno podsjetiti seficu Travel Departmenta da je samo nekoliko dana ranije bila u nasem uredu, i ja sam sjedila tamo, za istim radnim stolom kojeg koristim vec dvije godine. Jesam li nevidljiva?! Samo zato sto pognem glavu, radim i brinem svoja posla?

Well, kao sto se kaze, oni koji uspjesno plove vodama komplicirane uredske politike sigurno nisu povuceni.

Nedavno sam procitala clanak 7 Habits To Win In Office Politics, u kojem se tvrdi kako ljudi na uredsku politiku najcesce reagiraju bijegom ili borbom. To je normalna ljudska reakcija kojom su se nasi preci sluzili u prethistoriji.

Premda ured jest moderni ekvivalent nekadasnjoj divljini i prasumi, nama je danas za opstanak potrebno puno, puno vise od bijeg/borba instinkta. Stvar je u balansu – pribjegnemo li svadji, agresiji i burnim reakcijama, povecat cemo otpor okoline i otezati put do uspjeha; povlacenje ce nas dovesti u situaciju gdje nas kolege/sef iskoristavaju i uzimaju zdravo za gotovo. Po onom sto ja vidim oko sebe, oni koji pogode mjeru te su glasni “na pravi nacin”, bit ce uspjesniji i vise zamjeceni. Hocu li ikada nauciti, pitam se …