Mags je dojavila sms-om: na travel showu No Frontiers se upravo prikazuje prilog o Hrvatskoj, prebaci TV na RTE One! Rijetko pratim taj program, no nisam mogla propustiti priliku da cujem nesto o domovini iz irske perspektive. Ukljucila sam se tocno u trenutku kad je crnokosa model-stjuardesa-voditeljica Michelle Doherty sjela na klupu ispred Dioklecijanove palace.

“Proucila sam nesto materijala o Splitu prije putovanja. Cini mi se da je Dioklecijanova palaca big deal ovdje – Hrvati, osobito Splicani, su jako ponosni na to zdanje, ali da vam budem iskrena, nemam pojma u cemu je zapravo njegova vaznost…”

Slusajuci Michelle kako vrlo sirokim potezima kista pokusava Ircima objasniti prvobitnu namjenu palace (retirement home rimskog cara Dioklecijana je fraza koju je upotrijebila), nisam se mogla oteti dojmu povrsnosti. Bilo mi je jasno da ovaj show nece dostojno predstaviti hrvatsku bastinu i turisticku ponudu.

Daleko je Michellin uvod bio od Rebecce West i njenog opisa Dioklecijanove palace u knjizi Black Lamb and Grey Falcon…Da se razumijemo, nije ni Rebecca bila puna hvale. Ono sto je vidjela opisala je realisticno, no s puno divljenja i postovanja:

It is not, of course, remarkable as an example of Roman architecture. It cannot hold a candle to the Baths of Caracalla, or the Forum, or the Palatine. But it makes an extraordinary revelation of the continuity of history. One passes through the gate that is squeezed between the rubbishries on the quayside straight into antiquity…

Znam, No Frontiers je lagani, zabavni program, Michelle Doherty nije Rebecca West, no ocekivala sam ipak da ce tih sest minuta reportaze biti puno bolje iskoristeno …

Nakon deset sekundi klapske pjesme uslijedio je komentar o hrvatskoj gastronomskoj ponudi.

“Moram vam reci”, jadala se Michelle, “ovdje mi se hrana uopce nije svidjela.” Pa je nakon iscrpne potrage i lot of hard work pronasla Bistro Black Cat u kojem se, hej, nudi chilli con carne. “Zeljeli smo promovirati drugaciju hranu, pomaknuti granice… and it works!”, ponosno su se hvalili vlasnici restorana.

Veliki grad poput Splita zasluzuje, i mora imati, nesto poput bistroa Black Cat, to je potpuno jasno. Pizza, pasta, janjetina i riba – mozda turistima to i nije opsezan repertoar, no gdje je nestala volja za otkrivanjem lokalne kulture, obicaja, specijaliteta? Zasto putovati i ocekivati da sve, osobito hrana, bude kao i kod kuce? Kod Engleza i Iraca je to predaleko otislo. U tolikoj mjeri da jedan bloger pise o Black Cat-u:

At last there’s somewhere to go for the real English breakfast that you’ve been missing since you came to Croatia…

Neka Englezi i Irci idu u Spanjolsku mazati po przenim kobasicama i slanini (jer su to, navodno, najbolji lijekovi protiv mamurluka). Potpuno je pogresno bilo poslati Michelle u Dalmaciju da snimi putnu reportazu, ne zato da bi svijetu predstavila barem nesto od ljepota dalmatinske kuhinje, vec da bi im pokazala kako se u Splitu ipak negdje moze naruciti chilli con carne. Tu sam se vec nasla ozbiljno uvrijedjenom. Mozda je bilo naivno ocekivati da ce Michelle, na primjer, razgovarati s ljudima koji restorane opskrbljuju svjezom ribom, ili povrcem kojeg su tog jutra ubrali u vlastitom vrtu. Chilli con carne – sto to jelo uopce predstavlja? Progres, civilizaciju?

“Naravno, Hrvatska nije razvijena poput Spanjolske ili Portugala”, zakljucila je Michelle, “no ovdje cete pronaci Mediteran kakav je nekad bio.” Kako bloody patronising. U kontekstu turizma, ja ne zelim da Hrvatska postane druga Spanjolska. Ne treba nam stotinu pubova, iz kojih u sitne sate klimavim koracima izlaze pijani Englezi u potrazi za burgerom ili fish & chipsom. Postoji valjda nekakav drugi put, alternativna definicija turizma u kojoj “profit” i “autenticnost” mogu ici ruku pod ruku.

No Frontiers, sram vas bilo. Napravili ste povrsan portret jedne prekrasne zemlje i grada.