Kad malo bolje razmislim, bila je to savrsena vecer za posjet Tea Gardenu.

Nije tako izgledalo kad sam u 4.30 iskljucila kompjuter i izasla iz ureda. Kisa je lijevala kao iz kabla, pomisao na setnju od Luas stanice na St Stephen’s Greenu preko mosta, na drugu stranu grada, me nije ispunjavala odusevljenjem. Znala sam da je Tea Garden negdje u blizini Morrison Hotela, no nisam bila sigurna tocno gdje. Cesto sam prolazila onuda, medjutim, nisam nikad zamijetila mjesto s imenom Tea Garden, u kojem gosti sjede na podu, za niskim, okruglim stolicem, uz caj i hookah. Pretpostavljala sam, bit ce to jedan od onih obskurnih, malih ulaza, koje jedva zamijetis, pogotovu po kisi, provirujuci ispod kapuljace kisne kabanice.

Nakon setnje gore-dole po Ormond Quayu, telefonskog poziva “A gdje se vi zapravo nalazite?”, dosla sam do stepenica koje su vodile u prizemlje, do ulaza u Tea Garden. Istog trena sam se osjecala bolje – u toplom okruzenju, ispunjenom mirisima raznih zacina, uz diskretnu orijentalnu glazbu. Ocekivala sam sagove i tapiserije zivih boja, ogromne jastuke (nisam prethodno pogledala njihovu web stranicu, obviously ) – no izgledalo je sasvim drugacije, minimalisticki. “Mozete pogledati i gornji kat”, rekao mi je domacin, pa sam se uputila uz stepenice. Cijeli je kat bio podijeljen u male separee, odvojene zastorima. Odabrala sam jedan separe, izula cipele, sjela na pod, za okrugli stol, i cekala Monicu.

Ne volim caj, moram priznati, nikad ga ne pijem. Cijeli jedan svijet i kultura tog toplog napitka, njegovih varijacija, aroma i zacina, su mi vrlo malo poznati. Nakon posjete Tea Gardenu bolje razumijem zasto je kineski car Shen Nung zakljucio da ima neceg u listu te biljke, koja je igrom slucaja dospjela u kipucu vodu. Postoji jos jedna prica o tome kako su ljudi poceli piti caj, u njoj glavni akteri nisu bogati, inteligentni car-znanstvenik i njegove sluge, vec siromasni drvosjeca i majmuni. Drvosjeca je navodno tijekom rada zamijetio da majmuni beru i zvacu listove odredjenog drveta, pa je odlucio i sam uciniti isto. Svidjelo mu se, poceo je donositi listove caja u svoje selo, and the rest is history …

Popis cajeva na ponudi u Tea Gardenu je bio podugacak, nisam znala za koji se odluciti. Skoncentriraj se prvo na zemlju porijekla, rekla sam sama sebi, ali na koju? Gruzija? Vijetnam? Kina, Japan, Indija?

Masala caj. Hm, zanimljivo, do jucer sam rijec masala povezivala iskljucivo sa indijskom hranom, no uslijedila je jos jedna lekcija veceri – masala je opcenit naziv za mjesavinu zacina. A zacina je u ovom caju bezbroj – papar, kardamon, cimet, anis, djumbir…

Narucila sam, dakle, masalu, nije se cinilo logicnim, niti pristojnim, naruciti, na primjer, sok ili milk shake. Vise sam se radovala kolacicima koje serviraju uz caj . Oprezno sam prinijela salicu usnama, kao da se spremam popiti otrov, a ne jedno od najljepsih napitaka koje sam probala u zivotu. Mozda zato sto sam pokisla, mozda zato sto je vani bilo tako mracno, vlazno, hladno … No caj je sjeo na pravo mjesto, uz dobro drustvo i opustajuci ambijent.

Evo i recepta za masala caj, zelite li ga pripremiti sami. Uzivajte, toplo preporucujem!

350 ml vode
100 ml mlijeka
4  zrna papra
10 lagano samljevenih zelenih kardamona
anis
komad stapica cimeta
1 zlica oguljenog i narezanog svjezeg djumbira
1 vrecica caja
secer
sol (prema volji)

Zagrijte vodu i mlijeko u loncu, sa zacinima i djumbirom, dok ne prokuha. Smanjite temperaturu kuhala na nisku ili srednju jacinu, te kuhajte jos 15 minuta. Pripazite da mlijeko ne prekipi!

Kad se volumen tekucine smanji na kolicinu dovoljnu za veliku salicu, dodajte vrecicu caja na minutu, ili duze, ovisno koliko jak caj volite. Tekucinu izlijte kroz sito.

Posluzite u salici, dodajte secera i soli (ako zelite, nije potrebno) prema ukusu.