Recent Updates Toggle Comment Threads | Tipke prečaca

  • rijecankaudublinu 11:49 on January 28, 2011 Permalink | Odgovori
    Tags:   

    Dragi moji,

    nakon poduzeg razmisljanja, odlucila sam preseliti svoj blog na vlastitu domenu, rijecankaudublinu.com. Uz malu pomoc sam blog vizualno promijenila, i sve sto mi je jos preostalo je da nastavim objavljivati – nadam se da cete me posjetiti na novoj adresi! Vidimo se!

     
  • rijecankaudublinu 11:18 on January 22, 2011 Permalink | Odgovori  

    Mali kafic u centru Dublina, kraj kojeg sam u proteklih osam godina bezbroj puta prosla, a nikad zastala i pogledala natpis iznad vrata. Kako sam jucerasnje jutro provela preko puta, u uredu moje drage prijateljice Laure, otisle smo do Zadrana po kavu.  Laura vlasnika kafica vec dobro poznaje – djed mu je, pogodili ste, iz Zadra! Nije htio uzeti novac za moj cappucino – uz “tvoja prijateljica je i moja prijateljica” sve je bilo rijeseno. Nista bolje od onog kad ti dan zapocne uz random act of kindness…

     
    • danijela 16:29 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      zdravo draga Rijecanka..kako mogu doci do tvog privatnog maila?Danijela

    • jungle queen 18:05 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      Lepo ime za kafić, btw., i moj je deda iz Zadra🙂

    • roman_tales 09:39 on Siječanj 28, 2011 Permalink | Odgovori

      Vjerujem da ni cappuccino nije bio loš, koristi Illy kavu ako je vjerovati natpisu. Nego što to naplaćuju 2 euro u internet kafeu? Ne vidim što piše ispod, zaklanja pogled stol sa stolicama.

      • rijecankaudublinu 11:53 on Siječanj 28, 2011 Permalink | Odgovori

        Da, moguce je da naplacuje €2 po satu…! Previse! Nego, preselila sam blog na vlastitu web stranicu, rijecankaudublinu.com. Citamo se i veliki pozdrav🙂

  • rijecankaudublinu 20:20 on January 19, 2011 Permalink | Odgovori
    Tags: svjetlo   

    Sasvim neocekivano, podna svjetiljka u kutu dnevne sobe je prije nekoliko mjeseci odlucila zatajiti.

    Griff i ja smo pokusali na svoju ruku ustanoviti u cemu je problem, no s obzirom na nase oskudno znanje o struji rasvjetnih tijela,  ubrzo smo ostali bez ideja… i poceli upotrebljavati stropna svjetla.

    Mrzila sam ih.  Zalila se Griffu  kako se u dnevnoj sobi navecer, pod tako jakim osvjetljenjem, osjecam kao tovno pile pod “umjetnom kvockom”. Nisam ipak mogla proturjeciti njegovom argumentu da je diskretno svjetlo iz kuhinjice nedovoljno. “Ne zelis valjda pogorsati vid”, pitao me.

    Polumrak i sjene me navecer opustaju, ma koliko neprakticni bili.  Dok kroz prozor stana promatram kako se nad gradom spusta noc, zelim saputanje, polutonove, pastel.  Bjezim od svega sto je glasno, jako i intenzivno.

    Jucerasnje jutro, hladno ali okupano suncem, nam je napokon donijelo elektricara. Uspio je osposobiti podnu svjetiljku,  posluzit ce dok ne odem do IKEE po zamjensku. Gotovo sam zaboravila kako je ugodna i umirujuca svjetlost koja dopire iz tog kutka sobe. Dok uz nju tipkam svoj prvi post nakon dugo vremena,  razmisljam – life is good. It’s good to be back.

     
    • astrodrom 21:58 on Siječanj 19, 2011 Permalink | Odgovori

      Osobno nemam problem s tim ‘velikim’ svjetlima. Manje-više uvijek nešto pišem, čitam ili tome slično pa mi svjetlo treba. Ali zanimljiva mi je razlike između dva člana moje obitelji od kojih jedan voli prigušeno svjetlo, a drugi pak jako (zapravo prejako). Dalo bi se napisati nešto na temu te sklonosti svjetlu i sjeni.🙂

    • rijecankaudublinu 14:14 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

      Uvjerena sam da postoji nekakva veza izmedju karaktera osobe i sklonosti svjetlu i sjeni🙂

    • jubistacha 17:03 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

      I ja sam slična po tom pitanju. Volim sjene i prigušene lampe kada je vani mrak. ALI ako nešto radim (komp, šijem, pletem i sl. ) onda moram imati jak izvor svjetlosti pored sebe😉

    • Unbeliever 09:45 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      Na radnom stolu imam malu svjetiljku skrivenu iza monitora koja samo refleksijom svjetla od zida iza monitora smanjuje kontrast i jamči sigurno kretanje po sobi. Stojeća podna svjetiljka s malim ‘spot’ svjetlom sa strane nalazi se iza naslonjača i služi, dakako, za čitanje. Stropno svjetlo palim uglavnom kad usisavam dlake koje su Mala i Lora ostavile na tepihu …🙂

    • Milko 15:46 on Siječanj 23, 2011 Permalink | Odgovori

      Riječanko, lijepo je vidjeti da još neko misli da su igre sjenki bitna..veoma bitna stvar u životu😉

  • rijecankaudublinu 15:23 on January 2, 2011 Permalink | Odgovori  

    Dragi moji,

    znam, odavno nisam nista napisala… Puno se toga izdogadjalo, tu su i Facebook i Twitter kojima sam u zadnje vrijeme posvetila puno vise paznje – nije opravdanje, znam – no svecano obecajem da cu u 2011 ovom blogu posvetiti puno vise vremena i paznje.

    Voli vas

    Rijecanka u Dublinu

     

    The stats helper monkeys at WordPress.com mulled over how this blog did in 2010, and here’s a high level summary of its overall blog health:

    Healthy blog!

    The Blog-Health-o-Meter™ reads Wow.

    Crunchy numbers

    Featured image

    A Boeing 747-400 passenger jet can hold 416 passengers. This blog was viewed about 4,200 times in 2010. That’s about 10 full 747s.

     

    In 2010, there were 7 new posts, growing the total archive of this blog to 13 posts. There were 13 pictures uploaded, taking up a total of 3mb. That’s about a picture per month.

    The busiest day of the year was May 23rd with 147 views. The most popular post that day was Svijet je lopta sarena….

    Where did they come from?

    The top referring sites in 2010 were romantales.mojblog.com, lmarkes.com, blog.vecernji.hr, blogeri.hr, and putopisi.wordpress.com.

    Some visitors came searching, mostly for riječanka u dublinu, kreativno pisanje, silvio maršić, posao u dublinu, and rijecanka u dublinu.

    Attractions in 2010

    These are the posts and pages that got the most views in 2010.

    1

    Svijet je lopta sarena… May 2010
    28 comments

    2

    Autorska prava February 2010
    18 comments

    3

    Radionica kreativnog pisanja April 2010
    10 comments

    4

    Igra slucaja? April 2010
    4 comments

    5

    No Frontiers – Prilog o Hrvatskoj February 2010
    9 comments

     
    • Nedim 15:56 on Siječanj 2, 2011 Permalink | Odgovori

      Sreća tvoja pa mi RSS feed javlja da je ovaj blog još uvijek živ.🙂
      Facebook nikako nije opravdanje … twitter, može proći ( i sam sam ovisnik o njemu🙂
      Usput, pozivam te da poslušaš (sada već treću epizodu) mog Lazy Onions muzičkog podcasta… možda već u startu 2011 nađeš dobre muzike. (http://www.lazyonions.com/2010/12/lazy-onions-podcast-3/)

    • rijecankaudublinu 16:42 on Siječanj 2, 2011 Permalink | Odgovori

      Hvala puno na javljanju i strpljenju! Poslusat cu podcast🙂

    • astrodrom 08:36 on Siječanj 3, 2011 Permalink | Odgovori

      Iako te viđam na gore navedenim servisima, ipak će mi biti jako drago ako opet počneš pisati. Falila si mi i u tom pogledu.🙂

    • Tadeja 10:48 on Siječanj 19, 2011 Permalink | Odgovori

      Stvarno, facebook i twitter nisu opravdanje, ali važno je da si se vratila. A jesi, vratila si se?
      Nećemo sad novi post čekati idućih pola godine?🙂
      I sve najbolje u Novoj!:)

    • Phoenix 18:26 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

      Veliko hvala za posjetu mom blogu i komentar.
      Prije 3-4 mjeseca sam slučajno pronašla ovaj blog koji mi se jako dopao…malo ga iščitavala i kako nisam imala baš vremena rekoh nastaviću drugi dan…i glupača ne stavim ga u favorite…
      I narednih dana sam bila u gužvi…poslije sam pokušavala naći ali ne ide….Kad…jučer…Surprise…
      Oh…kako mi je bilo drago što si ostavila komentar i naravno trag do tvog bloga…
      Čitamo se i lijep pozdrav iz Sarajeva

      • rijecankaudublinu 18:30 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

        Drago mi je da ti se moj blog svidio – nisi puno propustila jer nisam od polovice prosle godine nista napisala… Nadam se da cu od sada bit redovitija blogerica!

  • rijecankaudublinu 12:02 on May 15, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: balkan, italija, kultura, rasizam   

    Ispred zgrade, North Strand Kontra Band je svirao glazbu koju je poster pored ulaza opisao kaofolk & gipsy music of Eastern Europe and the Balkan Regions.

    U samom atriju, standovi prepuni kolaca iz svih europskih zemalja. Pogledom sam trazila hrvatsku zastavu i madjarice, koje nisam probala otkad sam se odselila iz Rijeke.

    “Po izgledu i okusu, kao da ih je moja mama pekla”, rekla sam gospodji iz ambasade – kolaci su bili njenih ruku djelo, pohvalila se. “Odakle si”, upitala me.

    Sto je neposredni uzrok, ne znam, mozda pitanje otkud dolazim, ili pak okus i miris kolaca mog djetinjstva, u kombinaciji sa majcinskim, dobrodusnim pogledom gospodje koja ih je ispekla… pri odlasku sam je htjela cvrsto zagrliti i nekim se cudom transportirati negdje gdje se jos uvijek peku pravi kolaci i gdje se ne kupuje polugotova hrana koju mikrovalna sprzi za tri minute. Zapravo, u tom sam trenutku htjela biti negdje gdje mikrovalne pecnice ne postoje.

    Bend je pauzirao, pa sam prisla jednom od clanova i upitala ga otkuda dolaze. Dobila sam odgovor kojeg sam najmanje ocekivala – Dublin, izgovoreno autenticnim gradskim naglaskom.

    To me zaintrigiralo, buduci da malo Iraca mari za glazbu koja nije made in USA, UK & Ireland. Koliko sam shvatila, mladi su Dublineri razvili interes za glazbu a la Bregovic tijekom putovanja po istocnoeuropskim zemljama…

    Nije bilo vremena za duzi razgovor, buduci da sam se morala pozuriti ka Exchange Dublin, novom umjetnickom centru u Temple Baru, gdje je udruga Labata Fantalle organizirala izlozbu fotografija snimljenih u Etiopiji. Cilj je udruge pomoci plemenu Karrayyu da ocuvaju svoj tradicionalni, pastoralni nacin zivota.

    Zvuci tradicionalne glazbe tog dijela Afrike su savrseno nadopunjavali prizore iz svakodnevnog zivota na fotografijama. Djevojke stavljaju ukrase na kosu. Rad na zemlji. Przenje zrnaca kave. Ritualni ples. Mnogi Karrayyu-i jos uvijek, navodno, vjeruju da se fotografiranjem “krade dusa”…

    Vecer je bila rezervirana za moju “talijansku” grupu. Nasla sam ih preko Meetup-a, odlicnog online servisa koji okuplja ljude istih interesa, bilo da se radi o planinarenju, meditaciji, knjigama, filmovima, stranim jezicima, da sad ne pocnem nabrajati i one, hm, manje konvencionalne grupe (sto da mislim o grupama kao sto su Spojite se sa svojim andjelimaThe Shamans Drum Circle!)

    Nalazimo se jednom mjesecno u Ciao Bella Romi. Zadovoljstvo mi je reci da u grupi nema samo Talijana i Iraca, vec su tu i Argentinka Danijela, Yuri i Yana iz Rusije, Pawel iz Poljske, i tako dalje. Povezuje nas zelja da sto vise razgovaramo na talijanskom jeziku kako ga ne bi zaboravili.

    Buduci da sam bila umorna, odlucila sam napustiti drustvo nesto ranije. Izlazeci iz restorana, opazila sam taksi parkiran u neposrednoj blizini. U tren sam prisla automobilu i otvorila straznja vrata. Tad mi je sinulo – u restoranu nisam ostavila novce za svoj dio racuna!

    Ispricala sam se taksisti, objasnjavajuci da se moram vratiti u restoran jer sam nesto zaboravila.

    “Sve je u redu… ocigledno ne zelite crnog taksistu”, presjekao je moje ispricavanje.

    Nije podigao glas dok mi je to govorio, nije zvucalo kao optuzba, vec kao konstatacija opcepoznate cinjenice. Cak se nasmijesio.

    Nekoliko trenutaka sam bila bez rijeci. Kad je pocetni “sok” minuo, pocela sam uvjeravati taksistu da na boju njegove koze nisam niti pomislila. Vidjela sam vrlo dobro, iz pristojne daljine, tko je za volanom, da me je bilo sto zasmetalo, jednostavno bih ga zaobisla. Ovako, stajala sam jednom nogom u taksiju, pokusavajuci uzaludno objasniti vozacu da to sto sam se naglo predomislila nema apsolutno nikakve veze sa njim! Na kraju, vidjela sam da nema smisla, taksista je i dalje ponavljao svoju teoriju, pa mi nije bilo druge nego pozdraviti ga i otici. Mozda sam mu mogla reci da cu se vratiti za nekoliko minuta, restoran je, ipak, bio odmah iza ugla.

    Jedna od onih situacija, I guess, kad se prekasno domislis pravim rijecima…

    Najbitnije je, ja znam sto je istina. Nacin na koji je taksista protumacio situaciju je oblikovan neugodnim reakcijama nekih ljudi na boju njegove koze, to je njegova realnost, njegova istina. Zapitala sam se, koliko je mojih uvjerenja obojano kompleksima i strahovima? U kojoj je mjeri moguce sagledati stvari onakvima kakve zapravo jesu?

    Kakav dan, imala sam priliku razgovarati na tri jezika, probati najpoznatije europske kolace, poslusati glazbu s dva razlicita kontinenta… da bi se sve zavrsilo “optuzbom” za netoleranciju i rasizam. Kako cudno… i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.

     
    • astrodrom 16:08 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljivo. I odlično si prepoznala i smjestila stvari na svoje mjesto. I ova rečenica mi je fantastična: “i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.”
      Da, nažalost, dosta je naših stavova obojano našim predrasudama. I sve je super ako toga možemo makar malkice biti svjesni jer onda nećemo izlijetati sa svojim stavovima koji su jedini ´pravi´ i ´ispravni´.

    • Macka u martama 16:13 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljive sličice iz života..! Pogotovo ono što spominješ kako mladi pale samo na glazbu ala Bregović, povezujući je s istočnoeuropskim zemljama.
      Vaša grupa mi se čini divnom idejom, okupljate se s istim ciljem (jezičnom ljubavlju, hehe), što da kažem, to je lipo čuti!

    • ixia 20:14 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      zao mi je sto ti se tako zavrsio dan, jos mi je vise zao taksista koji je ko zna sto morao proci da bi mu se takvo sta mota po glavi…😦
      citala sam negdje davno o jednom taksistu koji je pokupio s aerodroma nekog iz Hrvatske (ili s Balkana), ne sjecam se. u biti nakon razmjenjenih pozdrava osoba ga je zamolila: “please Sir, can you take me to…”
      uglavnom taksist je ostao tako ugodno iznenadjen cinjenicom da ga je netko oslovio s “gospodine”. eto koliko jedna rijec moze nekome uljepsati dan🙂
      nadam se sto manje predrasuda i u Hrvatskoj i u Irskoj!
      Poz iz Osijeka!

    • slakal 18:53 on Svibanj 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Neobičan dan i vrlo lijepo opisan. Koje gradacije raspoloženja!
      Pozdrav

    • Vilda 09:22 on Svibanj 17, 2010 Permalink | Odgovori

      Odlicno si ovo napisala. Ovako ponekad izgledaju i moji dani, svaki dan me obogate ljudi koji se od mene mnogo razlikuju.. Ja samo vidim nesto pozitivno u tome sto smo svi razliciti, mada se uvijek pokusavam skoncentrisati na ono u cemu smo isti. Naime, svi smo ljudi..

      A taksista? Da, to je nazalost njegova stvarnost..

    • prozorudom 12:05 on Svibanj 19, 2010 Permalink | Odgovori

      oo novi izgled🙂 pohvale i ja volim ovu temu😉

      • rijecankaudublinu 09:42 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

        Evo, opet sam promijenila temu, ona prijasnja mi se ucinila previse crno-bijelom…! Mislim da cu se na ovoj dulje zadrzati …

    • Tonkica Palonkica 16:35 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

      Svašta ljude ponuka da reagiraju na određen način.. i uglavnom nismo mi krivi, ali nadrapamo.🙂
      tako i taj vozač, prečesto mu se događalo, očito, da ga mušterije odbiju, stoga nema za prehraniti obitelj i pod stresom je, a ti si s istinitom isprikom oko novčanika ipak nadrapala. što ti je karma! ;o)

    • bensedin art 10:09 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Dan ti je bio vrlo ispunjen i raznovrstan, steta samo zbog taksiste, nije ni njemu lako! Ostane ipak neki gorak ukus u ustima, ma koliko pokusavala da predjes preko toga!

      Ajd’ sad idem da citam blog, mnogo mi je zanimljiv:)!

    • Mila 12:32 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Nekada su ljudi toliko naviknuti na odredene reacije da se ne mogu odmaknuti od njih i ocekivati drugacije. To je tuzno, posebno u slucaju ovog taksiste.

    • Garbage 22:48 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Zbilja. Trebala si mu reći neka te sačeka, pa bi onda vidio svoje. Tu je on ispao osoba sa predrasudama. Ružno od njega, zbilja.🙂

    • Reflection 08:41 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Kako da potpuna jednakost stupi na scenu dok su takve (neugodne) situacije još uvijek postojeće?

    • dražeN :) 09:10 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro🙂

    • dražeN :) 09:15 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Nešto mi baš ne ide sa objavom komentara, pa ću još jednom poslati isto, a to je: „Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro :)“.

    • loredana 10:48 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Hvala Jasminka što si me posjetila i ostavila poruku s pohvalama, istina kreativna sam, u pravilu ono što mi oči vide, i pročitam u uputama, to zaista i kreiram, nekad i sama izmislim, i tako mi sed nešto mota po glavi, ali o tom potom na blogu i normalno tutorial.
      Dane zaista lijepo i ugodno upotpuniš, stoga neka te ovakve ajmo reći opaske ili sitnice ne uzbuđuju, iz jednostavnog razloga što si ti svoje učinila i kulturno se ispričila, a kad on ne vjeruje, tu ne možeš pomoći, mnogo je godina prošlo od njegovih korijena i onog roba Kunta Kinte, nadam se da neće trebati toliko godina da se takva razmišljanja izbrišu, trebali bi malo češće pogledati filmove Pogodi tko dolazi na večeru, iz jednostavnog razloga što su oba oca vrlo dobro sagledala situaciju i izložila svoje za i protiv, ili pak Div-a, kad na kraju filma Rock Hudson i Liz Taylor čuvaju unuka svoga sina i nevjeste Meksikanke, nakon makljaže u restoranu gdje ih se nije htjelo uslužiti zato jer je nevjasta Meksikanka. I to je to, navratiti ću opet, hvala na linku, gdje imaš ti za link. Pozdrav Loredana.

    • Milko 11:47 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Da..predrasude su baš odvratna stvar..mogu samo da zamislim koliko je neugodna bila ta situacija sa tim taksistom..

      S druge strane, dokaz da razlike ne moraju nužno biti izvor nekih blamova, jeste ono što si opisala u prvom dijelu teksta😉 Oo, valjda bi svaka različitost trebala da bude interesantna, da podstiče razmjenu mišljenja, energije..

    • Macka u martama 16:45 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      novi dizajn!

    • dražeN :) 17:28 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      I ti i taksista imate svoju istinu, jer eto, kako drugačije nego svijet gledati kroz naočale paradigme koju smatramo ispravnom, pa tako i kontekst i sadržaj neizostavno obojimo sobom. Slao sam komentar sa posla, u dva navrata, i nije prošlo. Nadam se da ću ovaj puta biti bolje sreće. Lijep pozdrav i svako dobro🙂

    • dražeN :) 17:30 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Evo tri uzastopna komentara mi nisu prošla pa ću jednostavno odustati. Lijep ti pozdrav i svako dobro🙂

      • rijecankaudublinu 17:59 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

        Oprosti, Drazene, buduci da komentar saljes navodeci link na vlastiti site, a ne na neki blog servis, mislim da wordpress prepoznaje tvoj komentar kao spam kojeg moram odobriti🙂 Evo, sad sam stigla doma i sve rijesila, hvala na javljanju i citamo se🙂

    • Felicia Avery 18:26 on Svibanj 27, 2010 Permalink | Odgovori

      Incredibly great writing! Honestly!

    • jubistacha 20:46 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljiv dan. Istina je ponekad drugačija od vanjske forme. Baš mi je zanimljiva ta talijanska grupa, šta sve može internet donijeti…

    • natuknica 21:34 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zgodno, moja kći sluša riječki bend koji svira irsku glazbu, a ti irski bend koji svira balkansku glazbu. Pa reci da svijet nije mali! Baš čarobno mali.😉
      A predrasude, moramo im samo ne dozvoliti da nas pobijede…🙂

    • devojka 13:40 on Svibanj 31, 2010 Permalink | Odgovori

      Slazem se, naci cu na netu nesto slicno sto sam pre nasla a vezano je za pricu, pa cu postaviti

    • Biljana Pantelic Adzaga 18:24 on Lipanj 3, 2010 Permalink | Odgovori

      Draga Jasminka, hvala na posjeti mom blogu.Tvoj blog je tako raznolik i osebujan, bravo, kad ces doci u Rijeku, da popijemo kafe na korzu. Svako dobro, cao!

    • NSKB 17:24 on Lipanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      We hate bregovic!

    • nastasja 23:50 on Kolovoz 18, 2010 Permalink | Odgovori

      hvala za link ka ovom blogu…. necu moci da se odvojim dok sve ne iscitam… :*

  • rijecankaudublinu 12:33 on April 25, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: knjizevnost, kreativno pisanje   

    O pohadjanju tecaja kreativnog pisanja vec duze vrijeme razmisljam. Ideju sam u prvi mah odbacila, jer ne pisem na engleskom jeziku. Napravila bih previse gramatickih i pravopisnih pogresaka! No, prijateljica me uvjerila da polaznici tecaja nauce odredjene metode i dobiju savjete koje mogu primjeniti bez obzira kojim jezikom pisali.

    Za pocetak sam odlucila posjetiti radionicu kreativnog pisanja koja se jednom mjesecno odrzava u Dun Laoghaire-ju. Provesti subotnje jutro na kavici u Tea Room-u People’s Garden-a, upoznati nove ljude, cakulati o knjizevnosti i pisanju – ne moze biti lose!

    Ne da nije bilo lose, bilo je odlicno! Grupa je brojala otprilike osam ljudi, sjeli smo u krug u jednom kutku Tea Room-a, svatko od nas razlicite dobi, spola, interesa i porijekla. Bijeli drveni zidovi, veliki prozori s pogledom na procvjetala stabla i zelenu travu parka, te stolice prekrivene jastucima i tkaninama zivih boja davali su mjestu posebnu atmosferu. Kao da sam se nasla u nekoj kolibici izvan grada…

    Voditeljica grupe, Mia Gallagher, upravo zavrsava svoj drugi roman. Kaze da je pisati zapocela u osmoj godini, a bavi se i glumom, rezijom, te poducava kreativno pisanje. Provela je godine radeci sa zatvorenicima i ovisnicima, u nastojanju da potakne kreativnost u njima, te im na taj nacin olaksa rehabilitaciju. Iskustva i zivotne price tih ljudi bila su joj inspiracija za prvi roman, Hellfire.

    Vrijeme smo proveli stvarajuci price na jedan poseban nacin. Iduci u krug, svatko je od nas morao pridonijeti prici jednom rjecju, koja se nadovezivala na sve prethodno izreceno. Nakon odredjenih rijeci bi prica krenula posve novim, neocekivanim putem, sto bi ponekad izazvalo smijeh, a ponekad i frustraciju, jer kao pojedinac, nisi imao kontrolu nad svime sto se u prici dogadja! Bilo je i onih, oh, tako neugodnih trenutaka, kad bi dosao red na moju rijec, pa je paznja cijele grupe bila usmjerena prema meni, i onom sto cu izgovoriti!

    Izmedju kratkih prica o caju i provrelom mlijeku, slonu i hippou, vatri, zvijezdama i Goyi (da, i on se odnekud stvorio!), Mia nam je davala savjete, prenosila svoje znanje i iskustva. Pohvalila je moj doprinos, jer sam, navodno, ubacivala rijeci koje nisu bile ocekivane; Mia je to objasnila cinjenicom da je moj materinji jezik hrvatski, zbog cega ne robujem idiomima engleskog jezika. Ne znam koliko sam bas dobra bila, ali svejedno je bilo lijepo cuti. Lijepo je bilo i upoznati nekoliko novih lica – gospodju u poodmaklim godinama, o kojoj sam naknadnim googlanjem otkrila da je jedna od najboljih irskih slikarica akvarela; djevojku iz Poljske koja ima vrlo popularan blog o irskim festivalima …

    Upoznala sam, zapravo, zavirila u jedan svijet sasvim drugaciji od onog sto radim iz dana u dan. Osjecaj je poznat iz onog vremena kad sam, jos doma u Rijeci, radila u jednom uredu, te istovremeno pohadjala tecaj za turisticke vodice. Nakon jednog vikenda sa grupom po Istri, vratila sam se u ured, jos uvijek pod snaznim utiskom ljepote Brijuna, Eufrazijeve bazilike u Porecu… kao da sam sunce ostavila iza sebe, u Istri, i spustila se u mracni, hladni podrum gdje caruju Excel i raznorazne poslovne aplikacije.

    Nakon jucerasnjeg dana, odlucnija sam krenuti na tecaj kreativnog pisanja, i sigurno cu pohoditi radionicu kad je Mia ponovno bude organizirala. Ako vec moram gledati u Excel osam sati svakog radnog dana, barem se u slobodno vrijeme mogu igrati rijecima…

     
    • astrodrom 20:22 on Travanj 25, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljivo je to s pisanjem. To se uči i uvježbava. Ja sam spletom okolnosti (recimo da je to bio splet okonosti) počela pisati najprije kratke tekstove, onda knjižice, a sada pišem na blogu i drugim mjestima. Moram priznati da mi je pisanje bloga odnosno redovito pisanje puno pomoglo da razvijem svoj stil, da se oslobodim, da pišem o svemu onome o čemu sam uglavnom samo razmišljala i ništa više. Djelovalo je oslobađajuće u intimnom smislu, ali i otvorilo kreativnost u astrološkim tumačenjima i izražavanju. Tako da mislim da priliku da nešto novo naučiš ne bi trebala propustiti.

    • Tadeja 10:16 on Travanj 26, 2010 Permalink | Odgovori

      🙂, konačno sam spojila lice sa followers liste sa blogom, sasvim naokolo🙂
      Zavidim ti na tečaju. Voljela bih jednom otići na nešto slično. Mislim da bih uživala🙂 Pisanje je još jedna moja neizživljena ljubav, iako i za nju kao i za sve drugo treba, osim svega drugog i vremena i mira. Ali se svakako slažem da je izvanredna terapija nakon buljenja u Excel.🙂

    • Nena3110 14:45 on Travanj 26, 2010 Permalink | Odgovori

      Drago mi je da se javila jedna rijecanka, pa jos iz dalekog Dablina.
      Hvala.
      Zaista lep blog, a mnogo mi se dopada sto si krenula u tu skolicu, sigurna sam da ces puno nauciti i lepo se druziti.
      Kiss!

    • slakal 09:04 on Travanj 27, 2010 Permalink | Odgovori

      Veoma zanimljivo🙂

      Pozdrav

    • Unbeliever 06:53 on Svibanj 2, 2010 Permalink | Odgovori

      Nisam još vidio da bi kod nas bilo sličnih tečajeva i radionica, ali moguće da bih otišao da ima. In the meantime, čitao sam neke knjige o pisanju, najbolje su mi od Jamesa N. Freya ‘How to Write a Damn Good Novel’ (ISBN 0-312-01044-3) i ‘How to Write a Damn Good Novel, II’ (ISBN 0-312-10478-2). Preporučam. Obje su prilično stare ali, dammit, i pisanje je vrlo stara ljudska aktivnost, zar ne?

    • Milko 17:14 on Svibanj 5, 2010 Permalink | Odgovori

      Mogu samo da zamislim koliko je bilo zanimljivo u toj radionici kad si prenijela toliko pozitivnih vibri u ovaj tekst, pa se bukvalno daju “opipati”😉

      Svidja mi se komentar moderatorke grupe..da, ti si zapravo i bila posebno kreativna, jer si mislila na drugačiji način od većine prisutnih, upravo zbog jezika😉

      Pa mu to dodje ono kao “think outside the box”, zar ne😉

      pozdrav Riječanko😉

    • ArwenLorien 14:32 on Svibanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      Osobno volim radionice i sve što ima veze sa kreativom…i na takvim mjestima uvijek upoznaš nove ljudi koji ostave trag u tvom životu…

    • Nena3110 23:43 on Svibanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      Divno, iako si daleko, bar si nam ovako blize!

    • Saša Radulović 19:01 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Definitivno pisanje oslobađa ali istovremeno i ispunjava jako dobrim osjećajima. Svakako ići na takvu radionicu!
      Ovo si tako lijepo napisala “…subotnje jutro na kavici u Tea Room-u People’s Garden-a, upoznati nove ljude, cakulati o knjizevnosti i pisanju…” da si mogu jasno dočarati taj ambijent, miris kave… Eh, da i kod nas ima tako nečega.

      Sretno i samo naprijed!🙂

    • Mila 12:47 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      mene muci ista stvar – pisanje na engleskom. voljela bih pisati i na egleskom, no neprestano uporedujem svoju pismenost na hrvatskom i na engleskom. To je jako glupo s moje strane jer sam diplomirani kroatist.
      muz je na faksu upravo uzeo engleski i goornistvo kao izborni predmet sto se ja ne usudim (a usudim se studirati IT na poslijediplomskom) pa se ja slepam uz njega i ucim ono sto on uci. LOL

    • Zondra Art 21:27 on Studeni 20, 2010 Permalink | Odgovori

      Ti si zbog ljubavi otišla u Dublin a ja u Rijeku:)
      Odličan ti je blog,oduševila si me!

      Šaljem ti veliki pozdrav iz Rijeke.
      Zondra Art

    • Loredana 19:39 on Siječanj 4, 2011 Permalink | Odgovori

      Odlično, a ima li takvih radionica i via email ili nešto slično, tako bi mi dobro došlo, za sve, od ponavljanja nekih finesa, stiliziranja blog posta i još mnogo toga. Uvijek te rado pročitam. Loredana.

      • rijecankaudublinu 21:48 on Siječanj 19, 2011 Permalink | Odgovori

        Hvala, Loredana, sto rado posjecujes moj blog! Na brzinu sam “proguglala” skole kreativnog pisanja, koliko sam vidjela, niti jedna u Hrvatskoj nije on line…puno pozdrava!

  • rijecankaudublinu 10:27 on April 4, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: slucajnost   

    Dvanaest je godina proslo od prekida njihove veze. U medjuvremenu se ozenio, postao otac. Na nju nije pomislio dugo, dugo vremena … sve do 1. ozujka, kad se, na vlastito iznenadjenje, bez konkretnog povoda, zapitao kako je ona, sto radi. Kratka pretraga na Googleu je rezultirala linkovima na njen blog i flickr stranicu.

    Oduvijek je bila veliki zaljubljenik u fotografiju. Prekrasni pejzazi zapadne Irske su se nizali na zaslonu njegovog laptopa. Nedavno je tamo bila, sudeci po popratnim opisima svakog uratka.

    Na jednoj se fotografiji dulje zadrzao, jer mu se lokacija ucinila poznatom – radilo se o starom pubu u Clifdenu, Co Galway. To je bilo dovoljno da, nakon dvanaest godina, u sjecanje prizove zajednicki izlet na Connemaru i tamne kisne blake, od kojih su se sklonili upravo u taj pub.

    “Za ovo mjesto me vezu lijepe uspomene”, procitao je njen komentar ispod fotografije. Na jednom kutu web stranice je stajao i datum kad je fotografiju postavila na flickr – 1. ozujka.

    Ova kratka crtica iz zivota jednog mog poznanika moze se protumaciti kao cista slucajnost. Nemoguce je dokazati da je nekakvom telepatijom “osjetio” da je njegova stara ljubav toga dana pomislila na njega – ako se komentar o lijepim uspomenama uopce odnosio na njega!

    Postoje mnoge stvari koje ne mozemo racionalno objasniti. Sanjamo nekog koga dugo nismo vidjeli, i kroz dan ili dva tu osobu “slucajno” sretnemo, primimo od nje/njega telefonski poziv, mail ili sms – je li nas san samo slucajnost?

    Vjerujem da svatko od nas ima barem jednu slicnu pricu!

     
    • slakal 20:36 on Travanj 6, 2010 Permalink | Odgovori

      Odlicno pogodjena tema! Toliko cesto osjecam telepatiju da ponekad pomislim kako bih slobodno mogla u Hogwarts u skolu carobnjastva🙂

    • Milko 19:58 on Travanj 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Jako lijepo🙂 Zapravo, Tesla je to već otkrio. Caka je da se podese frekvencije, recimo dvije osobe. Kao kad tražiš frekvenciju svoje omiljene radio-stanice. Kad se one poklope..pa, dobiješ 01.03.😉

      Postoji još jedan štos. Ukoliko osoba A traži frekvenciju osobe B, ali je ova druga dovoljno nemarna da ne odašilje istu, osoba A ipak ima mogućnost da isprovocira reakciju osobe B, te da se opet dodje do 01.03.😉

      pozdrav iz Banje Luke🙂

    • Unbeliever 06:37 on Travanj 11, 2010 Permalink | Odgovori

      Postoji neka rezonancija, uvjeren sam. Imam osobnih iskustava, jedno posebno upečatljivo kad me je iz sna probudio poziv mog oca koji je u tom trenutku ležao ranjen u olupini netom razbijenog automobila.

    • nastasja 19:36 on Kolovoz 19, 2010 Permalink | Odgovori

      takve situacije sam imala puno puta – posebno sa jednom osobom… jednostavno – uvek je znao kad mislim na njega i ja sam znala kada on misli na mene. i sretnemo se – nebitno, da li fizicki ili virtuelno. osetimo se. 🙂

  • rijecankaudublinu 22:52 on March 8, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: filmovi, oscars   

    Avatar ili The Hurt Locker? James Cameron ili njegova bivsa supruga? Moram priznati, drago mi je da je danas, na Medjunarodni dan zena, Kathryn Bigelow postala prva Oscarom nagradjena redateljica! Well, the time has come, rekla je Barbra Streisand najavljujuci pobjednicu …

    Irci takodjer imaju puno razloga za slavlje. U klubu Set u sredistu Kilkennyja je organizirana red carpet zabava za decke i cure iz lokalne produkcijske kuce Cartoon Saloon, tocnije, za one koji su ostali u Irskoj, jer ih je nekoliko otislo u Los Angeles na dodjelu Oscara … njihov animirani film, The Secrets of Kells, je bio u utrci za nagradu! I to nije sve. Richard Baneham, rodom iz dublinskog naselja Tallaght, je takodjer nominiran za Oscara u kategoriji vizualnih efekata za Avatar. Tallaght, zajedno sa Ballyfermotom, naseljem u kojem je Richard dobio diplomu u kompjuterskoj animaciji i medijima, i nije bas najpozeljnija dublinska adresa. Richard je imao priliku otici u Los Angeles, te raditi na vrlo poznatim filmovima kao sto su The Chronicles of NarniaLords of the Rings. Sada se moze pohvaliti i Oscarom za Avatara, potpuno zasluzenim! Cestitke🙂

     
    • Tonkica Palonkica 22:22 on Ožujak 14, 2010 Permalink | Odgovori

      Avatar mi se nije činio vrhuncem pripovjedačke ingenioznosti, ali mi se čini da je za efekte dobio zasluženog oskara. da može, ja bih mu ih dala i dva.🙂
      hurt locker nisam još ćirnula, a kad budem raspoložena za ratne teme (strah me da je pun američke domoljubne patetike), pogledat ću ga da vidim je li kipića osvojio jer je dobar ili jer je Bivši Muž uspješno izlobirao pobjedu. u svakom slučaju bravo za kreativne Irce!🙂

    • Unbeliever 05:56 on Ožujak 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Hurt Locker još nisam gledao, Avatara jesam. Obično mi Oscari ne služe kao mjerilo, ali slažem se s tim da je Avatar zaslužio Oscare samo za tehniku. Priča je šablonska, ali jako mi se sviđa taj računalno generirani ambijent, tako je prekrasan i realan. Čestitke Richardu koji je radio na tome.

    • pulacroatia 12:34 on Ožujak 20, 2010 Permalink | Odgovori

      Nisam gledala Hurt Locker…ali Avatar jesam…film je neloš, ok mi je činjenca da je dobio Oscare samo za tehniku….jer smatram da nema nje da film ne bi bio ni upola zanimljiv

    • Andrei Zvonimir Crnković 17:19 on Ožujak 21, 2010 Permalink | Odgovori

      Slažem se sa svima.🙂 Avatar nema nekakvu filmsku vrijednost, to je više show off tehnike i mogućnosti. Hurt locker još nije došo pod moje šape😀
      The Secrets of Kells mi je toliko dobar crtić… Nemogu ga prestati gledati.😀

    • zvrk 20:51 on Travanj 1, 2010 Permalink | Odgovori

      Drago mi je da sam te opet nasla!

  • rijecankaudublinu 12:22 on March 6, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: islam, religija   

    Kad god mogu, pogledam prikaze povijesnih dogadjaja i tema na History Channelu, mojoj omiljenoj skrinjici znanja. Tog je nedjeljnog poslijepodneva na rasporedu bila emisija Secrets of Quran. Bit ce zanimljivo, pomislila sam, no u kojoj mjeri, nisam ni slutila sve dok se u pedesetoj sekundi programa na ekranu nije pojavio Reza Aslaninternationally renowned writer and scholar of religions.

    Bilo ga je uzitak slusati, a i gledati. Nedvojbeno jedan od najzgodnijih komentatora/strucnjaka koji su se ikad pojavili na History Channelu.

    Odrastao je u Americi – s roditeljima je napustio Iran kad mu je bilo svega sedam godina. Bilo je to vrijeme Iranske revolucije 1979, tijekom koje su milijuni Iranaca emigrirali, u znak otpora prema netom osnovanoj Islamskoj Republici pod vodstvom Ayatollaha Khomeinija.

    Rezina prva knjiga No god but God: the origins, evolution, and future of Islam, koju je napisao 2005, je prevedena na trinaest jezika. Dospjela je na New York Times Bestseller listu, te bila medju kandidatima za Guardian (UK) First Book Award; takodjer je nominirana i za PEN USA nagradu.

    Popularnost mu je u Americi povelika. Da sad ne nabrajam sve sto je Reza postigao, za koje novine pise, na kojim se TV postajama pojavljuje, na kojim fakultetima predaje Islamske nauke i kreativno pisanje, sve to mozete pogledati na Internetu i sami ako vas zanima. Uvrsten je na Huffington Post listu twelve media professionals making a difference all over our planet, and undeniably making Twitter a great place to be. Rezino izvjestavanje sa iranskih izbora prosloga ljeta su Amerikanci pomno slusali i uvazavali. Prije nekoliko tjedana, kad je opozicija Ahmadinejadovom rezimu na 31-vu godisnjicu Islamske Revolucije pokusala organizirati veliki protest, a Ahmadinejad zaprijetio dvadeset posto cistim nuklearnim oruzjem, svi su zeljeli cuti sto Reza ima za reci.

    Reza je glas umjerenosti i razuma, a njegova je velika zelja potaknuti razumijevanje i dijalog izmedju krscanskog i islamskog svijeta. Mislim da smo se i previse naslusali fundamentalista koji smatraju da zena cini grijeh ako upotrijebi parfem (najozbiljnije, cula sam tu izjavu u jednom dokumentarcu na TV-u prije nekoliko dana!), preglasni su oni Muslimani koji zele nasilje, rat, koji misle da ce otici u raj ako se raznesu bombom, i za sobom u smrt povedu nekoliko desetaka ljudi. Dosta je bilo toga. U onom sto Reza govori i pise pronaci ce se mnogi koji su se, poput mene, zbog takvih nebuloznih tumacenja Kurana, svoje vjere zasramili. Niti jedna vjera nije nasilna, rekao je Reza, to mogu biti samo ljudi.

    Pronasla sam Rezu na Facebooku – ima vise od cetiri tisuce prijatelja. Friend requeste vise ne prihvaca, sudeci po onom sto je napisao na javno dostupnom dijelu svog profila. Poslala sam mu, ipak, poruku. Spomenula sam Secrets of Quran, svoju ljubav prema povijesti, otkrila mu da dijelimo istu vjeru, s time da ja o Islamu puno ne znam, a zeljela bih nauciti vise. Rekla sam, tvoje knjige mi se cine kao dobro mjesto za pocetak istrazivanja.

    Rezin je odgovor bio unaprijed sastavljen, namijenjen svim obozavatelji(ca)ma koje ga, sasvim sigurno, opsjedaju: Zahvaljujem Vam na podrsci i interesu za mene i moj rad. Pridruzite se mojoj novoj fan stranici na Facebooku, koja ce Vas informirati o najnovijim zbivanjima na Bliskom Istoku; bit ce to mjesto za diskusiju, Vasi komentari su vise nego dobrodosli.

    Naravno, bila sam do odredjene mjere razocarana takvim uopcenim odgovorom, no sasvim bi nerealno bilo ocekivati nesto vise od toga. U jednom je interviewu Reza izjavio It is really hard to complain about the fact that I get to travel around the world and share my ideas with people. That said, it is exhausting to constantly be “on” all the time.

    Fair enough, slegla sam ramenima, te se pridruzila Rezinoj fan stranici. Ne bih se, naravno, usudila tamo komentirati iranske i ostale bliskoistocne teme o kojima ne znam dovoljno, no mislim da je, ako nista drugo, korisno pratiti sto se zbiva u tom dijelu svijeta, procitati preporucene clanke i vijesti …

    Nekoliko dana nakon prvog maila Reza se ponovno javio. Ovaj puta dvije recenice, upucene samo meni: Hvala, Jas. Svidjet ce ti se moja knjiga, No god but God.

    Neizmjerno mi je drago bilo, sto drugo reci. Definitivno cu preko Amazona naruciti No god but God, pratit cu njegov rad, i tko zna, ako bude ponovno gostovao u Londonu, ili mozda u Dublinu, poslusat cu njegovo predavanje. Zivimo u nadi🙂

     
    • astrodrom 19:21 on Ožujak 6, 2010 Permalink | Odgovori

      Nažalost, islam je demoniziran na zapadu, a povoda tome daju uvijek ekstremisti kako na jednoj tako i na drugoj strani.

      • rijecankaudublinu 07:56 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

        Meni je fascinantno kako se jedna knjiga (Kuran, Biblija) moze protumaciti na toliko razlicitih nacina, pa cak do te mjere da u njima nalaze opravdanje za netrpeljivost i nasilje…

    • Unbeliever 07:42 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Kur’an časni nalazi se u mojem ormaru s knjigama, odmah pored Talmuda, nekolikih verzija Biblije, Bhagavad Gite, i nekih knjiga o budističkoj logici. Za mene one sve predstavljaju kulturološke a ne religijske predmete. Komunikacija i razmjena među kulturama, pa i religijama, meni je vrlo privlačna ideja i tema, kao i jedinstvo Boga i nenasilnost religija. Jedan od glazbenika koje često slušam je gitarist Armik. Armik je iranac, svira u flamenco stilu. (P.S. Stavih te na popis magaradi. To je čin priznanja kvaliteti bloga.)

      • rijecankaudublinu 07:53 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

        Hvala puno na lijepom komentaru i dodavanju na listu! Armikovu glazbu moram potraziti, hvala na preporuci!

    • Sanela 11:43 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Kao prvo hvala na tvom komentaru, bila si kod mene i tako sam te nasla🙂
      I bila sam ugodno iznenadena🙂 procitala sam ovaj post i lijep mi je, pogotovo kad je rijec o mojoj vjeri. Svida mi se njegov pristup i to sto je rekao da vjera nije nasilna nego ljudi! to je istina!
      Idem pogledati sto si jos napisala🙂

    • sretan trenutak 15:48 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      da,treba biti informiran, treba neke istine sagledati sa različitih strana.Jednoumlje ubija krativitet i zatvara u kavez neznanja. Hvala ti na posjeti i sudjelovanju u mojoj simfoniji mirisa.

    • Nedim 22:54 on Listopad 17, 2010 Permalink | Odgovori

      Interesantan tekst… Između Zapada i Islama postoji tolika pukotina koji ni hiljadu Goden Gate mostova i sličnih megalomanskih konstrukcija ne bi moglo premostiti. Taj jaz je ostao na nama mladima da napravimo korak dalje prema međusobnom razumijevanju. Mnogo “europske graje” prođe ljeti Baščaršijom i zbunjeno posmatra moje sugrađane i jednostavno ne mogu vjerovati da mi ne skačemo za vrat tuđem i drugačijem i da živimo jednim sasvim modernim europskih načinom života ne udaljavajući se (kako ko) od nekih osnovnih islamskih principa.

      Hvala za ovu informaciju, definitivno ću potražiti više o ovom autoru.

      Dobar blog, interesantni tekstovi, gledat ću da navratim češće🙂

      • rijecankaudublinu 22:59 on Listopad 17, 2010 Permalink | Odgovori

        Hvala puno – voljela bih cesce pisati, vec dugo nisam nista novog objavila ovdje – nadam se da cu to promijeniti u Novoj Godini! Puno pozdrava!

  • rijecankaudublinu 22:49 on February 21, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: plagijat,   

    Nije bilo posebnog povoda, nije bila domaca zadaca – svoju sam prvu pjesmu napisala u trecem osnovne, onako, iz gusta. Stihovi su odavno zaboravljeni, no dobro se sjecam te veceri koju sam provela u nekoj vrsti kreativne groznice. Hodala sam po sobi, citala naglas ono sto sam napisala, ispravljala i dodavala rijeci. Ne mogu objasniti zasto sam, u toj dobi, osjetila nevjerojatno snaznu potrebu da napisem nesto.

    Kako se sve to odigralo je danas manje-vise maglovito, no moj je uradak nekim putem dospio i do uciteljice. Vjerojatno sam skupila dovoljno hrabrosti i pozeljela cuti misljenje osobe koja je meni, kao devetogodisnjoj djevojcici, bila uzor u svakom pogledu.

    Sljedeca scena koje se sjecam je – moja pjesma, prepisana urednim rukopisom na cistom komadu papira, pricvrsena na pano u ucionici. Netko iz razreda je upitao uciteljicu ciji je to uradak, na sto je ona odgovorila: “Ma, to je samo nesto sto je Jas prepisala.”

    Premala sam bila da shvatim sto je uciteljica zapravo implicirala, nisam bila pripremljena na takvu situaciju. Koliko god cudno zvucalo, mozda sam bila i ponosna, onako potiho, u sebi, sto je uciteljica mislila da je pjesma predobra da bi je moglo napisati dijete u trecem osnovne. Ako je to uopce mislila? Tko to vise zna…

    Nisam napisala niti jednu pjesmu nakon toga. Incident je bio potpuno zaboravljen, sve dok prije nekoliko dana nisam procitala clanak o Helene Hegemann, 17-godisnjoj spisateljici iz Berlina…

    Djevojka je nedavno uspjela objaviti super uspjesnu, best selling knjigu o nocnom zivotu Berlina. Pomoglo je, vjerojatno, i to sto joj je otac poznati njemacki dramaturg. Neki kazu da joj je upravo on poklonio knjigu Strobo, zbirku postova njemackog blogera poznatog pod imenom Airen.

    Helene je doslovno prepisala odredjene dijelove Airenove knjige.

    Airenu je danas 28 godina. Ranija mu je mladost bila obiljezena sexom, drogama i rock and rollom, no blog u kojem je dokumentirao dogodovstine iz berlinskih klubova je davno ugasio, te s takvim nacinom zivota raskrstio. Zeli ostati anoniman, nije inicirao skandal oko Helenine knjige, vec je to bio jedan drugi njemacki bloger, Deef Pirmasens.

    Usprkos skandalu, Helenin Axolotl Roadkill je nominiran za $20,000 vrijednu nagradu sajma knjige u Leipzigu. Prodaja knjige ide bolje nego ikad, sto je i za ocekivati – mnogobrojni novinski clanci i rasprave o slucaju samo povecavaju interes javnosti. Helenina reakcija u cijeloj toj prici je vrlo neocekivana – nema isprike, tek samouvjerena izjava da to sto je ucinila zapravo nije kradja. Ona je, kaze, tudji materijal postavila u posve originalan i jedinstven kontekst, pa je prepisivanje bez posvete ili referenci sasvim u redu. Njeni su argumenti potaknuli diskusiju o tome sto je to zapravo plagijat, treba li taj pojam redefinirati za novu generaciju umjetnika, za 21-vo stoljece?

    Nekad je plagijarizirati znacilo otici u knjiznicu, iscitavati, te rukom prepisivati ili fotokopirati bezbrojne stranice radnog materijala. Danas nam Internet nudi gotovo neiscrpno vrelo informacija, koje mozemo koristiti prema volji; sve sto trebamo uciniti je koristiti komande copy ipaste. Toliko jednostavno, da mnogi ne odole iskusenju…

    Sto danas uopce znaci biti originalan? Postoji li neka tema koju umjetnost vec nije dotakla? Kako necem vec obradjenom pristupiti iz drugacije perspektive? Koliko god je lako doci do informacija, biti svjez i originalan postaje sve teze…

    Djevojka je ocigledno bila sigurna da se nitko nece sjecati Airenovog ugaslog bloga i knjige koja je tiskana u svega nekoliko stotina primjeraka. Ne znam sto su izdavaci mislili, bilo bi za ocekivati da znaju sto se u gradu objavljuje, otkuda je Helena crpila inspiraciju za knjigu, sto su autorska prava, sto je dozvoljeno, a sto nije. Je li ih Helena zavarala, ili su sve znali, no usprkos tome odlucili objaviti roman?

    Buduci da je bilo vise nego ocigledno da Helenino objasnjenje metode koju je koristila nije dovoljno, izdavacka kuca je odlucila poduzeti odredjene mjere. Otkupili su prava na Airenovu knjigu, bit ce objavljena najesen. Utvrdjeno je da je Helena koristila i druge izvore, mnostvo knjiga i tekstova koji ce biti uvrsteni u popis literature. Kako stvari izgledaju, jedan roman ce imati popis literature duzine dostojne magistarskog rada?!

    Pitam se hoce li Helena nastaviti s pisanjem, i ako nastavi, hoce li i dalje njegovati svoj “intertekstualni” pristup, samo na nesto oprezniji nacin? Treba li dokazati da moze napisati nesto sto bi bilo samo njeno? Ili ce potencijalna publika bez puno razmisljanja pretpostaviti da je nesto prepisala, poput moje uciteljice?

     
    • astrodrom 15:19 on Veljača 22, 2010 Permalink | Odgovori

      Je, teško je danas znati je li netko prepisao nešto ili je u pitanju originalan rad. Osim toga, uvijek je moguće da je više osoba došlo istovremeno do iste ili vrlo slične ideje. Znam da je bilo takvih slučajeva na jednom od naših blog servisa. Što se tiče astrološke literature, osobito na području bivše nam države, većina knjiga nema popisa literature na kraju. Pa se upitam otkud tim autorima toliko znanja. Valjda im je palo s neba.🙂

    • Tanema 07:55 on Veljača 23, 2010 Permalink | Odgovori

      imaš jako zanimljiv blog! svaki tvoj post povlači još više pitanja i tjera na razmišljanje! sviđa mi se!🙂
      a autorska prava? čini mi se da na netu nikakva autorska prava ne vrijede. volim kopati po netu i mogu reći da sam par puta naletjela na doslovno iste slike radova potpisane različitim autorima. takav copy paste nije nimalo ugodno za vidjeti… da li je ta djevojka bolja ili gora od takvih autora? ili su tu izdavači najveći krivci što se takve stvari događaju?

    • Tereza 13:44 on Veljača 23, 2010 Permalink | Odgovori

      E da se ovo dogodilo kod nas na Balkanu, nebi mi bilo ništa čudno. Cura stvarno ima obraz, bilo bi u redu da ukoliko dobije tu nagradu (ničim zasluženu) da je barem prosljedi stvarnom autoru ili da u dobrotvorne svrhe. Ali s obzirom na njen opis….malo je vjerovatno tako nečem se nadati😦

    • slakal 19:29 on Veljača 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Tako me dirnula priča male djevojčice od 9 godina koju je uvrijedila učiteljica. Ne mislim da je ta učiteljica bila omiljena i drugima.

      Nedavno sam pročitala tekst o plagijatu J.K. Rowling navodno je pokrala Adriana Jacobsa i njegove Pustolovine čarobnjaka Willyja. Evo link:

      http://www.nacional.hr/clanak/78056/autorica-romana-o-harryju-potteru-optuzena-za-plagijat

    • Milko 18:13 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Mislim da je biti inspirisan nečijim djelom jedno, a nešto sasvim drugo to djelo malo prepakovati i poslati izdavačima kao svoje. To nije samo bezobrazluk, to je krađa. Kad neko ukrade neku materijalnu stvar, svi kažu, “evo lopova”, i u pravu su. Ne znam zašto bi kod autorskih prava bilo drugačije…

      Interesantan blog, btw😉 Malo ću da virnem šta tu ima..;)

    • Ruby 21:10 on Ožujak 8, 2010 Permalink | Odgovori

      Mislim da ima nažalost napretek takvih slučajeva. Ne želim imenovati, ali nazive biografija i ispovjesti instant “zvijezda” nažalost ne možemo da ne znamo zbog bombardiranja reklamama. svi znamo da je i izdavačkim kućama također u interesu dobro prodati ime. Baš me interesira koliko će jedna anonimna mlada osoba imati sreće pri ovom pothvatu!
      Pozdrav!😉

    • Charolija 11:59 on Ožujak 9, 2010 Permalink | Odgovori

      Što se tiče pesme koju si napisala kao dete, ne mogu da ti opišem kako se osećam tužno. Kakva je to učiteljica bila? Jednom rečenicom te je strašno ponizila i možda usmerila na sasvim drugu stranu…ko zna koliko bi dobrih pesama do sada napisala da je ona drugačije reagovala.

      Autorska prava? To što je Helena uradila je bezočna krađa i nikako se drugačije ne može nazvati. Pišem tekstove koje teško ko da bi poželeo da potpiše kao svoje, ali ako bi se tako nešto desilo terala bih se po sudu do sudnjeg časa.:mrgreen:

    • sandra 06:57 on Ožujak 12, 2010 Permalink | Odgovori

      Na moju veliku žalost i ja imam loša iskustva s plagiranjem… Na nekoliko mjesta sam pronašla svoje članke koji nisu potpisani mojim imenom i prezimenom kao autora ili su potpisani imenom nekoga tko si je želio priskrbiti zasluge za objavljeni tekst! Možda ljudi konačno shvate kako takvi potezi govore koliko su zapravo nepošteni, a do tada…

    • horvat 09:24 on Ožujak 14, 2010 Permalink | Odgovori

      Ima dospodja Sandra pravo, a glavni plagijator je urednik obrazovanja na cro-rss-u i, zamislite, profesor ETIKE!!! Zove se Silvio Marsic i svojim je imenom potpisao nekoliko clanaka sa Wikipedie i dva Sandrina clanka: Ivana Orleanska i Adolf Hitler. Treba javno imenom i prezimenom poceti spominjati one koji to rade, pa ako imaju imalo te iste ETIKE, mozda se i zapitaju sto im je trebalo krasti tudja djela., jer plagijat je samo ljepse ime za kradju! Pozdrav!

    • sandra 14:04 on Ožujak 14, 2010 Permalink | Odgovori

      Točno, upravo se o tome radi. Zahvaljujem što čitate moje članke!

    • medulincroatia 12:23 on Ožujak 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Nisam od onih koji misle da mladi ljudine mogu napraviti kvalitetne i inovativne stvari ali ako se radi o prepisivanju, tj krađi s nečijeg bloga i da za to dobije nagradu, to nikako ne mogu podržati

    • Weagles 16:47 on Travanj 4, 2010 Permalink | Odgovori

      Plagiranje je danas opće priznato. Pogledaj samo stranice s lektirama, napravljene isključivo da bi tekst netko prepisao u bilježnicu i za to dobio odličnu ocjenu. Nažalost, profe skuže da desetak ljudi iz jednog razreda ima iste bilješke iz lektire.

      Referati… To bi se danas trebalo nazivati kopi-pejstanje s Wikipdije.

      Nažalost se susrećem samo sa školskim plagiranjem i tu i tamo kojim člankom iz 24sata prevedenom na hrvatski s nekog britanskog portala.

      Pozdrav!

    • apartmani hrvatska 10:30 on Lipanj 18, 2010 Permalink | Odgovori

      jbg, plagijati su pristuni svugdi oko nas… kao da ljudi malo pomalo gube sposobnost da budu originalni u bilo kojem pogledu i da uloze u nesto trunkicu truda….steta….:/

    • Igor Kostelac 20:34 on Srpanj 11, 2010 Permalink | Odgovori

      aišao sam na svašta u životu tako i jedna moja pjesma završila na albumu grupe Pink Floyd, jebiga kako ću to dokazati što sam ja radio u mojoj sobi 1976 g.Javno sam je svirao na kupanju u Opatiji gdje sam živio milion puta.Netko ju je snimuo i odnesao.nisam ja jedini kome se je to desilo.Nedavno pišući na blogeru.hr jedan je bloger copy-pastao nečiji post napisan u u ženskom licu- a on je muškarac(što je i upitno u ovom slučaju jer izgleda ko pička) i kad sam mu rekao da to nije njegov post , hladno je prepravio iz ženskog lica u muško lice i kraj priče.Danas više na internetu to ne možemo kontrolirati.Ima toliko blogova i napisa i foruma da je krađa ideja i autorskih prava pravi folklor.Ispadamo idioti mi koji se tome čudimo.Nažalost ne postoji niti jedan patent da se to zaštiti čak i gonjenje po sudskom postupku upitno je kako bi završilo.Ostaje nam nada da MI koji to izmislimo i pišemo budemo samo unutra zadovoljni tješeći se da smo to ipak mi napisali ili izmislili- jer to nas čini pravim genijalcima.I baš me briga ko će mi to vjerovati a tko neće.Ja znam kao čovjek pred samaim sobom -što jre moje a što nije. Pozdrav iz Rijeke.Igor Kostelac

    • nastasja 19:52 on Kolovoz 19, 2010 Permalink | Odgovori

      pomenuh ti da sam cula u vise navrata kako se se neki blogeri zale na kradje…
      ne mogu to da razumem, niti da opravdavam. i sama objavljujem na netu, ponekad me strah od toga da budem pokradena, a sa druge strane – znam sta je moje, a sta ne… svakome na cast….

    • Gorgi 10:37 on Veljača 18, 2011 Permalink | Odgovori

      Internet je uništio zaštitu autorskih prava, isto tako kao što je i digitalna glazba uništila mnoge producente glazbenih pjesama, mp3 i slično.

    • Petar 10:09 on Svibanj 18, 2011 Permalink | Odgovori

      @Gorgi…..pa nije internet razlog zbog kojeg mi nemožemo odvojit 160 kn za originalni cd-dvd….!

    • Damy 18:52 on Lipanj 29, 2011 Permalink | Odgovori

      Meni je sasvim u redu da se tudji rad prizna… sjecam se kako je moj mentor upirao na to dok sam pisala zavrsni…

    • Medulin 14:40 on Kolovoz 2, 2011 Permalink | Odgovori

      Ne volim plagijatore, a takvih ima, nazalost, mnogo. pa se nazivaju umjetnicima.

    • Arista Nautika 13:34 on Listopad 5, 2011 Permalink | Odgovori

      Internet je krivac za sve i nema rasprave uopče oko toga…!

    • SEO Hrvatska 11:50 on Studeni 3, 2011 Permalink | Odgovori

      a šta reč vezano za plagiranje …..koliko je ljudi u svijetu optuženo da su plagirali nešto od glazbe preko filma knjiga i ostalog…..al tome se nemože doć na kraj jer dosta je i jednu riječ promjenit i to već nije plagijat!

    • top 10 10:01 on Veljača 8, 2012 Permalink | Odgovori

      internet je sve uništio…..!

c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Odgovori
e
Uredi
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Odustani