Svjetlost

Sasvim neocekivano, podna svjetiljka u kutu dnevne sobe je prije nekoliko mjeseci odlucila zatajiti.

Griff i ja smo pokusali na svoju ruku ustanoviti u cemu je problem, no s obzirom na nase oskudno znanje o struji rasvjetnih tijela,  ubrzo smo ostali bez ideja… i poceli upotrebljavati stropna svjetla.

Mrzila sam ih.  Zalila se Griffu  kako se u dnevnoj sobi navecer, pod tako jakim osvjetljenjem, osjecam kao tovno pile pod “umjetnom kvockom”. Nisam ipak mogla proturjeciti njegovom argumentu da je diskretno svjetlo iz kuhinjice nedovoljno. “Ne zelis valjda pogorsati vid”, pitao me.

Polumrak i sjene me navecer opustaju, ma koliko neprakticni bili.  Dok kroz prozor stana promatram kako se nad gradom spusta noc, zelim saputanje, polutonove, pastel.  Bjezim od svega sto je glasno, jako i intenzivno.

Jucerasnje jutro, hladno ali okupano suncem, nam je napokon donijelo elektricara. Uspio je osposobiti podnu svjetiljku,  posluzit ce dok ne odem do IKEE po zamjensku. Gotovo sam zaboravila kako je ugodna i umirujuca svjetlost koja dopire iz tog kutka sobe. Dok uz nju tipkam svoj prvi post nakon dugo vremena,  razmisljam – life is good. It’s good to be back.

Oglasi