Updates from Siječanj, 2011 Toggle Comment Threads | Tipke prečaca

  • rijecankaudublinu 11:18 on January 22, 2011 Permalink | Odgovori  

    Mali kafic u centru Dublina, kraj kojeg sam u proteklih osam godina bezbroj puta prosla, a nikad zastala i pogledala natpis iznad vrata. Kako sam jucerasnje jutro provela preko puta, u uredu moje drage prijateljice Laure, otisle smo do Zadrana po kavu.  Laura vlasnika kafica vec dobro poznaje – djed mu je, pogodili ste, iz Zadra! Nije htio uzeti novac za moj cappucino – uz “tvoja prijateljica je i moja prijateljica” sve je bilo rijeseno. Nista bolje od onog kad ti dan zapocne uz random act of kindness…

     
    • danijela 16:29 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      zdravo draga Rijecanka..kako mogu doci do tvog privatnog maila?Danijela

    • jungle queen 18:05 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      Lepo ime za kafić, btw., i moj je deda iz Zadra 🙂

    • roman_tales 09:39 on Siječanj 28, 2011 Permalink | Odgovori

      Vjerujem da ni cappuccino nije bio loš, koristi Illy kavu ako je vjerovati natpisu. Nego što to naplaćuju 2 euro u internet kafeu? Ne vidim što piše ispod, zaklanja pogled stol sa stolicama.

      • rijecankaudublinu 11:53 on Siječanj 28, 2011 Permalink | Odgovori

        Da, moguce je da naplacuje €2 po satu…! Previse! Nego, preselila sam blog na vlastitu web stranicu, rijecankaudublinu.com. Citamo se i veliki pozdrav 🙂

  • rijecankaudublinu 12:02 on May 15, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: balkan, italija, kultura, rasizam   

    Ispred zgrade, North Strand Kontra Band je svirao glazbu koju je poster pored ulaza opisao kaofolk & gipsy music of Eastern Europe and the Balkan Regions.

    U samom atriju, standovi prepuni kolaca iz svih europskih zemalja. Pogledom sam trazila hrvatsku zastavu i madjarice, koje nisam probala otkad sam se odselila iz Rijeke.

    “Po izgledu i okusu, kao da ih je moja mama pekla”, rekla sam gospodji iz ambasade – kolaci su bili njenih ruku djelo, pohvalila se. “Odakle si”, upitala me.

    Sto je neposredni uzrok, ne znam, mozda pitanje otkud dolazim, ili pak okus i miris kolaca mog djetinjstva, u kombinaciji sa majcinskim, dobrodusnim pogledom gospodje koja ih je ispekla… pri odlasku sam je htjela cvrsto zagrliti i nekim se cudom transportirati negdje gdje se jos uvijek peku pravi kolaci i gdje se ne kupuje polugotova hrana koju mikrovalna sprzi za tri minute. Zapravo, u tom sam trenutku htjela biti negdje gdje mikrovalne pecnice ne postoje.

    Bend je pauzirao, pa sam prisla jednom od clanova i upitala ga otkuda dolaze. Dobila sam odgovor kojeg sam najmanje ocekivala – Dublin, izgovoreno autenticnim gradskim naglaskom.

    To me zaintrigiralo, buduci da malo Iraca mari za glazbu koja nije made in USA, UK & Ireland. Koliko sam shvatila, mladi su Dublineri razvili interes za glazbu a la Bregovic tijekom putovanja po istocnoeuropskim zemljama…

    Nije bilo vremena za duzi razgovor, buduci da sam se morala pozuriti ka Exchange Dublin, novom umjetnickom centru u Temple Baru, gdje je udruga Labata Fantalle organizirala izlozbu fotografija snimljenih u Etiopiji. Cilj je udruge pomoci plemenu Karrayyu da ocuvaju svoj tradicionalni, pastoralni nacin zivota.

    Zvuci tradicionalne glazbe tog dijela Afrike su savrseno nadopunjavali prizore iz svakodnevnog zivota na fotografijama. Djevojke stavljaju ukrase na kosu. Rad na zemlji. Przenje zrnaca kave. Ritualni ples. Mnogi Karrayyu-i jos uvijek, navodno, vjeruju da se fotografiranjem “krade dusa”…

    Vecer je bila rezervirana za moju “talijansku” grupu. Nasla sam ih preko Meetup-a, odlicnog online servisa koji okuplja ljude istih interesa, bilo da se radi o planinarenju, meditaciji, knjigama, filmovima, stranim jezicima, da sad ne pocnem nabrajati i one, hm, manje konvencionalne grupe (sto da mislim o grupama kao sto su Spojite se sa svojim andjelimaThe Shamans Drum Circle!)

    Nalazimo se jednom mjesecno u Ciao Bella Romi. Zadovoljstvo mi je reci da u grupi nema samo Talijana i Iraca, vec su tu i Argentinka Danijela, Yuri i Yana iz Rusije, Pawel iz Poljske, i tako dalje. Povezuje nas zelja da sto vise razgovaramo na talijanskom jeziku kako ga ne bi zaboravili.

    Buduci da sam bila umorna, odlucila sam napustiti drustvo nesto ranije. Izlazeci iz restorana, opazila sam taksi parkiran u neposrednoj blizini. U tren sam prisla automobilu i otvorila straznja vrata. Tad mi je sinulo – u restoranu nisam ostavila novce za svoj dio racuna!

    Ispricala sam se taksisti, objasnjavajuci da se moram vratiti u restoran jer sam nesto zaboravila.

    “Sve je u redu… ocigledno ne zelite crnog taksistu”, presjekao je moje ispricavanje.

    Nije podigao glas dok mi je to govorio, nije zvucalo kao optuzba, vec kao konstatacija opcepoznate cinjenice. Cak se nasmijesio.

    Nekoliko trenutaka sam bila bez rijeci. Kad je pocetni “sok” minuo, pocela sam uvjeravati taksistu da na boju njegove koze nisam niti pomislila. Vidjela sam vrlo dobro, iz pristojne daljine, tko je za volanom, da me je bilo sto zasmetalo, jednostavno bih ga zaobisla. Ovako, stajala sam jednom nogom u taksiju, pokusavajuci uzaludno objasniti vozacu da to sto sam se naglo predomislila nema apsolutno nikakve veze sa njim! Na kraju, vidjela sam da nema smisla, taksista je i dalje ponavljao svoju teoriju, pa mi nije bilo druge nego pozdraviti ga i otici. Mozda sam mu mogla reci da cu se vratiti za nekoliko minuta, restoran je, ipak, bio odmah iza ugla.

    Jedna od onih situacija, I guess, kad se prekasno domislis pravim rijecima…

    Najbitnije je, ja znam sto je istina. Nacin na koji je taksista protumacio situaciju je oblikovan neugodnim reakcijama nekih ljudi na boju njegove koze, to je njegova realnost, njegova istina. Zapitala sam se, koliko je mojih uvjerenja obojano kompleksima i strahovima? U kojoj je mjeri moguce sagledati stvari onakvima kakve zapravo jesu?

    Kakav dan, imala sam priliku razgovarati na tri jezika, probati najpoznatije europske kolace, poslusati glazbu s dva razlicita kontinenta… da bi se sve zavrsilo “optuzbom” za netoleranciju i rasizam. Kako cudno… i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.

     
    • astrodrom 16:08 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljivo. I odlično si prepoznala i smjestila stvari na svoje mjesto. I ova rečenica mi je fantastična: “i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.”
      Da, nažalost, dosta je naših stavova obojano našim predrasudama. I sve je super ako toga možemo makar malkice biti svjesni jer onda nećemo izlijetati sa svojim stavovima koji su jedini ´pravi´ i ´ispravni´.

    • Macka u martama 16:13 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljive sličice iz života..! Pogotovo ono što spominješ kako mladi pale samo na glazbu ala Bregović, povezujući je s istočnoeuropskim zemljama.
      Vaša grupa mi se čini divnom idejom, okupljate se s istim ciljem (jezičnom ljubavlju, hehe), što da kažem, to je lipo čuti!

    • ixia 20:14 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      zao mi je sto ti se tako zavrsio dan, jos mi je vise zao taksista koji je ko zna sto morao proci da bi mu se takvo sta mota po glavi… 😦
      citala sam negdje davno o jednom taksistu koji je pokupio s aerodroma nekog iz Hrvatske (ili s Balkana), ne sjecam se. u biti nakon razmjenjenih pozdrava osoba ga je zamolila: “please Sir, can you take me to…”
      uglavnom taksist je ostao tako ugodno iznenadjen cinjenicom da ga je netko oslovio s “gospodine”. eto koliko jedna rijec moze nekome uljepsati dan 🙂
      nadam se sto manje predrasuda i u Hrvatskoj i u Irskoj!
      Poz iz Osijeka!

    • slakal 18:53 on Svibanj 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Neobičan dan i vrlo lijepo opisan. Koje gradacije raspoloženja!
      Pozdrav

    • Vilda 09:22 on Svibanj 17, 2010 Permalink | Odgovori

      Odlicno si ovo napisala. Ovako ponekad izgledaju i moji dani, svaki dan me obogate ljudi koji se od mene mnogo razlikuju.. Ja samo vidim nesto pozitivno u tome sto smo svi razliciti, mada se uvijek pokusavam skoncentrisati na ono u cemu smo isti. Naime, svi smo ljudi..

      A taksista? Da, to je nazalost njegova stvarnost..

    • prozorudom 12:05 on Svibanj 19, 2010 Permalink | Odgovori

      oo novi izgled 🙂 pohvale i ja volim ovu temu 😉

      • rijecankaudublinu 09:42 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

        Evo, opet sam promijenila temu, ona prijasnja mi se ucinila previse crno-bijelom…! Mislim da cu se na ovoj dulje zadrzati …

    • Tonkica Palonkica 16:35 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

      Svašta ljude ponuka da reagiraju na određen način.. i uglavnom nismo mi krivi, ali nadrapamo. 🙂
      tako i taj vozač, prečesto mu se događalo, očito, da ga mušterije odbiju, stoga nema za prehraniti obitelj i pod stresom je, a ti si s istinitom isprikom oko novčanika ipak nadrapala. što ti je karma! ;o)

    • bensedin art 10:09 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Dan ti je bio vrlo ispunjen i raznovrstan, steta samo zbog taksiste, nije ni njemu lako! Ostane ipak neki gorak ukus u ustima, ma koliko pokusavala da predjes preko toga!

      Ajd’ sad idem da citam blog, mnogo mi je zanimljiv:)!

    • Mila 12:32 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Nekada su ljudi toliko naviknuti na odredene reacije da se ne mogu odmaknuti od njih i ocekivati drugacije. To je tuzno, posebno u slucaju ovog taksiste.

    • Garbage 22:48 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Zbilja. Trebala si mu reći neka te sačeka, pa bi onda vidio svoje. Tu je on ispao osoba sa predrasudama. Ružno od njega, zbilja. 🙂

    • Reflection 08:41 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Kako da potpuna jednakost stupi na scenu dok su takve (neugodne) situacije još uvijek postojeće?

    • dražeN :) 09:10 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro 🙂

    • dražeN :) 09:15 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Nešto mi baš ne ide sa objavom komentara, pa ću još jednom poslati isto, a to je: „Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro :)“.

    • loredana 10:48 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Hvala Jasminka što si me posjetila i ostavila poruku s pohvalama, istina kreativna sam, u pravilu ono što mi oči vide, i pročitam u uputama, to zaista i kreiram, nekad i sama izmislim, i tako mi sed nešto mota po glavi, ali o tom potom na blogu i normalno tutorial.
      Dane zaista lijepo i ugodno upotpuniš, stoga neka te ovakve ajmo reći opaske ili sitnice ne uzbuđuju, iz jednostavnog razloga što si ti svoje učinila i kulturno se ispričila, a kad on ne vjeruje, tu ne možeš pomoći, mnogo je godina prošlo od njegovih korijena i onog roba Kunta Kinte, nadam se da neće trebati toliko godina da se takva razmišljanja izbrišu, trebali bi malo češće pogledati filmove Pogodi tko dolazi na večeru, iz jednostavnog razloga što su oba oca vrlo dobro sagledala situaciju i izložila svoje za i protiv, ili pak Div-a, kad na kraju filma Rock Hudson i Liz Taylor čuvaju unuka svoga sina i nevjeste Meksikanke, nakon makljaže u restoranu gdje ih se nije htjelo uslužiti zato jer je nevjasta Meksikanka. I to je to, navratiti ću opet, hvala na linku, gdje imaš ti za link. Pozdrav Loredana.

    • Milko 11:47 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Da..predrasude su baš odvratna stvar..mogu samo da zamislim koliko je neugodna bila ta situacija sa tim taksistom..

      S druge strane, dokaz da razlike ne moraju nužno biti izvor nekih blamova, jeste ono što si opisala u prvom dijelu teksta 😉 Oo, valjda bi svaka različitost trebala da bude interesantna, da podstiče razmjenu mišljenja, energije..

    • Macka u martama 16:45 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      novi dizajn!

    • dražeN :) 17:28 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      I ti i taksista imate svoju istinu, jer eto, kako drugačije nego svijet gledati kroz naočale paradigme koju smatramo ispravnom, pa tako i kontekst i sadržaj neizostavno obojimo sobom. Slao sam komentar sa posla, u dva navrata, i nije prošlo. Nadam se da ću ovaj puta biti bolje sreće. Lijep pozdrav i svako dobro 🙂

    • dražeN :) 17:30 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Evo tri uzastopna komentara mi nisu prošla pa ću jednostavno odustati. Lijep ti pozdrav i svako dobro 🙂

      • rijecankaudublinu 17:59 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

        Oprosti, Drazene, buduci da komentar saljes navodeci link na vlastiti site, a ne na neki blog servis, mislim da wordpress prepoznaje tvoj komentar kao spam kojeg moram odobriti 🙂 Evo, sad sam stigla doma i sve rijesila, hvala na javljanju i citamo se 🙂

    • Felicia Avery 18:26 on Svibanj 27, 2010 Permalink | Odgovori

      Incredibly great writing! Honestly!

    • jubistacha 20:46 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljiv dan. Istina je ponekad drugačija od vanjske forme. Baš mi je zanimljiva ta talijanska grupa, šta sve može internet donijeti…

    • natuknica 21:34 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zgodno, moja kći sluša riječki bend koji svira irsku glazbu, a ti irski bend koji svira balkansku glazbu. Pa reci da svijet nije mali! Baš čarobno mali. 😉
      A predrasude, moramo im samo ne dozvoliti da nas pobijede… 🙂

    • devojka 13:40 on Svibanj 31, 2010 Permalink | Odgovori

      Slazem se, naci cu na netu nesto slicno sto sam pre nasla a vezano je za pricu, pa cu postaviti

    • Biljana Pantelic Adzaga 18:24 on Lipanj 3, 2010 Permalink | Odgovori

      Draga Jasminka, hvala na posjeti mom blogu.Tvoj blog je tako raznolik i osebujan, bravo, kad ces doci u Rijeku, da popijemo kafe na korzu. Svako dobro, cao!

    • NSKB 17:24 on Lipanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      We hate bregovic!

    • nastasja 23:50 on Kolovoz 18, 2010 Permalink | Odgovori

      hvala za link ka ovom blogu…. necu moci da se odvojim dok sve ne iscitam… :*

  • rijecankaudublinu 22:52 on March 8, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: filmovi, oscars   

    Avatar ili The Hurt Locker? James Cameron ili njegova bivsa supruga? Moram priznati, drago mi je da je danas, na Medjunarodni dan zena, Kathryn Bigelow postala prva Oscarom nagradjena redateljica! Well, the time has come, rekla je Barbra Streisand najavljujuci pobjednicu …

    Irci takodjer imaju puno razloga za slavlje. U klubu Set u sredistu Kilkennyja je organizirana red carpet zabava za decke i cure iz lokalne produkcijske kuce Cartoon Saloon, tocnije, za one koji su ostali u Irskoj, jer ih je nekoliko otislo u Los Angeles na dodjelu Oscara … njihov animirani film, The Secrets of Kells, je bio u utrci za nagradu! I to nije sve. Richard Baneham, rodom iz dublinskog naselja Tallaght, je takodjer nominiran za Oscara u kategoriji vizualnih efekata za Avatar. Tallaght, zajedno sa Ballyfermotom, naseljem u kojem je Richard dobio diplomu u kompjuterskoj animaciji i medijima, i nije bas najpozeljnija dublinska adresa. Richard je imao priliku otici u Los Angeles, te raditi na vrlo poznatim filmovima kao sto su The Chronicles of NarniaLords of the Rings. Sada se moze pohvaliti i Oscarom za Avatara, potpuno zasluzenim! Cestitke 🙂

     
    • Tonkica Palonkica 22:22 on Ožujak 14, 2010 Permalink | Odgovori

      Avatar mi se nije činio vrhuncem pripovjedačke ingenioznosti, ali mi se čini da je za efekte dobio zasluženog oskara. da može, ja bih mu ih dala i dva. 🙂
      hurt locker nisam još ćirnula, a kad budem raspoložena za ratne teme (strah me da je pun američke domoljubne patetike), pogledat ću ga da vidim je li kipića osvojio jer je dobar ili jer je Bivši Muž uspješno izlobirao pobjedu. u svakom slučaju bravo za kreativne Irce! 🙂

    • Unbeliever 05:56 on Ožujak 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Hurt Locker još nisam gledao, Avatara jesam. Obično mi Oscari ne služe kao mjerilo, ali slažem se s tim da je Avatar zaslužio Oscare samo za tehniku. Priča je šablonska, ali jako mi se sviđa taj računalno generirani ambijent, tako je prekrasan i realan. Čestitke Richardu koji je radio na tome.

    • pulacroatia 12:34 on Ožujak 20, 2010 Permalink | Odgovori

      Nisam gledala Hurt Locker…ali Avatar jesam…film je neloš, ok mi je činjenca da je dobio Oscare samo za tehniku….jer smatram da nema nje da film ne bi bio ni upola zanimljiv

    • Andrei Zvonimir Crnković 17:19 on Ožujak 21, 2010 Permalink | Odgovori

      Slažem se sa svima. 🙂 Avatar nema nekakvu filmsku vrijednost, to je više show off tehnike i mogućnosti. Hurt locker još nije došo pod moje šape 😀
      The Secrets of Kells mi je toliko dobar crtić… Nemogu ga prestati gledati. 😀

    • zvrk 20:51 on Travanj 1, 2010 Permalink | Odgovori

      Drago mi je da sam te opet nasla!

  • rijecankaudublinu 18:55 on November 7, 2009 Permalink | Odgovori
    Tags: dublin, indian restaurant   

    Photo0018

    U ulicu u kojoj sada zivim sam zalutala, sasvim slucajno, prvih dana nakon preseljenja u Dublin. Trazila sam knjiznicu, no prije sto sam pronasla sigurnost i tisinu koja vlada u prostoru izmedju polica prepunih knjigama, nasla sam se usred vreve bucne i prometne ulice.

    Pored mene su prolazili ljudi u zivopisnim africkim nosnjama, izlazeci iz trgovine vlasuljama, ekstenzijama i rabljenim cipelama. Udisala sam meni do tada nepoznate mirise orijentalnih zacina;  kod ostalih trgovaca se moglo kupiti raznoraznih stvari, od kosilica do tropskih ribica. Nekoliko godina kasnije mi je vozac taksija rekao da se ovaj dio grada ponekad naziva “mala Afrika”!

    Danas, kao dugogodisnja stanovnica te ulice, mogu slobodno reci da nadimak “mala Afrika” vise nije opravdan. Tijekom kratke setnje do obliznje trgovine cujem talijanski, poljski, srecem ljude razlicitih rasa i nacionalnosti. Izgradilo se nekoliko stambenih blokova, u koje su se ubrzo uselili young professionals. Otvorilo se nekoliko kafica i restorana.

    Indijski restoran Bombay Caffe je bio jedan od prvih, i predstavljao pravo osvjezenje – konacno nesto sto nije samo takeaway, Pound Shop, ili pak kineska trgovina!

    Hrana odlicna, s ljubaznim osobljem smo se brzo sprijateljili, ponajvise sa mladim, prezgodnim Indijcem Anandom. Pricao nam je o vojnickim danima koje je proveo u Pakistanu i Sri Lanci, te o tome kako se sa osamnaest godina umalo ozenio. Taj je brak sprijecila Anandova teta svojim upornim negodovanjem i protestiranjem. “Ne dajte mu da to ucini, mlad je da se zeni!”, govorila je Anandovim roditeljima, dok se naposljetku nisu s njom slozili.

    Dogadjalo se s vremena na vrijeme da smo na hranu poduze cekali, aparat za cappuccino nije svaki puta funkcionirao. Sve su to stvari koje su se uz malo volje mogle popraviti.

    Postalo mi je jasno da restoranu bas i ne ide najbolje kad su poceli nuditi pizze i carvery!

    Zasto bi indijski restoran pekao pizze?! Zasto bih isla k Indijcima po pizzu, kad je u blizini Lorenzo, ciji je otac dosao iz Italije tamo negdje sezdesetih i otvorio Papa Mio?

    Tuzno. Da su samo malo poradili na kvaliteti i brzini usluge (jer sa hranom nije nikad bilo problema), ne bi moji Indijci zujali po praznom restoranu subotom u sedam i trideset …

    Zasto se nisu skoncentrirali na ono u cemu bi trebali biti dobri? Ovako su porucili svima da posao bas i ne ide najbolje, da se muce, pa nastoje udovoljiti siroj publici, ne bi li tako prodali vise. Nisam bila sigurna da im je taktika najbolja …

    Nakon sto su vise nego jednom zaboravili spakirati rizu u takeaway vrecicu, zakljucila sam – dosta je bilo, pa prestala dolaziti u Bombay Cafe. Imali smo obicaj rezervirali stol kod njih kad bi se nasli s prijateljima, no i to je tijekom zadnjih nekoliko mjeseci prestalo.

    Da su restoran naposljetku zatvorili sam doznala slucajno, kad me susjeda pitala sto je s Bombay Cafeom – navodno ih je pokusala nazvati nekoliko puta, no nitko se nije javljao.

    Steta je, nadam se da ce prostor ponovno zazivjeti kao restoran. Drzimo fige!

     
    • Andrei Zvonimir Crnković 18:36 on Studeni 8, 2009 Permalink | Odgovori

      Wow, da barem mi tu u Zagrebu imamo ovako životopisne kvartove.
      No i dalje ista je situacija ovdje sa čevabžinicama, imaju odlične čevape no i dalje propadaju. Šteta…

      • rijecankaudublinu 18:43 on Studeni 8, 2009 Permalink | Odgovori

        Hvala na komentaru 🙂 Slazem se, velika je steta sto takva mjesta propadaju. Malo recesije, losa usluga, i prica je gotova, ugostiteljstvo je surov biznis. Steta je sto nisu opstali jer restorani s internacionalnom kuhinjom daju kvartu cosmopolitan feel …

    • slakal 12:42 on Studeni 9, 2009 Permalink | Odgovori

      Zanimljiv i slikovit tekst. I meni zao sto je propao Bombay Cafe, a tek sinoc prvi put cula za njega.

    • Carla 11:52 on Studeni 11, 2009 Permalink | Odgovori

      Drago mi je da si se javila na blogu, ima čitava vječnost od tvog bloganja na blog.hr u…
      Pozdrav veliki ti šaljem i čitamo se…

c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Odgovori
e
Uredi
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Odustani