Updates from Studeni, 2009 Toggle Comment Threads | Tipke prečaca

  • rijecankaudublinu 23:24 on November 6, 2009 Permalink | Odgovori
    Tags: bonusi, cokolada, posao   

    Photo0003

    U svibnju prosle godine je CEO firme za koju radim poceo pisati blog, kojeg svi zaposlenici mogu pratiti putem Intraneta. Moderan, efektan nacin komunikacije, uz element interakcije koji niposto nije za potcjenjivanje. Redovitim javljanjima, u kojima, izmedju ostalog, spominje i svoje omiljene pjesme, nas CEO se ne uklapa u stereotip nedodirljivih visokopozicioniranih executives-a “starog kova”.

    Danasnji je post CEO posvetio Forrest Gumpu i njegovoj poznatoj uzrecici “Life is like a box of chocolates, you never know what you’re gonna get!”. Povukao je paralelu sa sadasnjom ekonomskom situacijom, u kojoj neki poslovi za koje smo mislili da su zagarantirani to vise nisu, dok su neke druge prilike, na srecu, rezultirale uspjehom.

    Post je zakljucio obecanjem da cemo, usprkos krizi, i ove godine dobiti tradicionalnu kutiju Butlers Chocolates za Bozic. Odaslati kutije irskih cokolatina u sve lokacije nase firme diljem svijeta nije bas “zeleno”, naglasio je, no kako smo ove godine drasticno smanjili broj poslovnih putovanja, mozemo si dozvoliti malo ekstravagancije!

    Komentari na postove najcesce nisu brojni, no danasnji je bio iznimka. Netom po objavljivanju uslijedio je niz virtualnih zahvala na cokolatinama, uz tvrdnje kako su Butlers najbolje na svijetu (hm, ne bih se slozila, ali eto)! Bilo je cak i prijedloga da se zasadi odredjen broj stabala, ne bi li se time barem malo neutralizirao carbon footprint slanja paketa.

    Jedan od komentatora, Eric, je odlucio biti kritican. “Sve je to mazanje ociju, glupost!”, napisao je, pod punim imenom i prezimenom, “Na ovom blogu samo citamo o tome kako moramo stegnuti remen. A sad cemo svima darovati cokolatine! Ako to mozete priustiti, zasto ne uvesti bozicnice (koje svaka normalna firma ima), ili barem nemojte odustati od Bozicne zabave ove godine!”

    Oh My God“, cura u mom timu je uzviknula, “jeste li procitali ovaj komentar? Career suicide!

    Ne bih rekla da je Eric do te mjere naskodio svojoj karijeri, iako mu je potez izuzetno glup.
    Koliko god da sam za bonuse i zabave, cinjenica je da se troskovi cokolatina ne mogu usporediti sa gomilom novca koje bi firma trebala izdvojiti za bonuse/bozicne zabave u svakoj lokaciji. Osim toga, jedna je stvar gundjati kolegi/kolegici kraj watercoolera, no pozaliti se tako javno, pod punim imenom i prezimenom, da te cijela firma cuje …

    Reakcije ostalih zaposlenika na Ericov komentar su bile razlicite – jedan je Nijemac pitao moze li dobiti njegovu kutiju cokolatini, drugi su pak Ericu cestitali na iskrenosti. Kako god, mora mu se priznati da je hrabar!

    Oglasi
     
    • vedrana 17:40 on Studeni 7, 2009 Permalink | Odgovori

      bok! čitam 🙂

    • rijecankaudublinu 18:07 on Studeni 7, 2009 Permalink | Odgovori

      Hvala, Vedrana 🙂 Vec odavno svoje “uratke” stavljam samo na Facebook, na sada zelim “pravi” blog 🙂

    • nastasja 20:18 on Kolovoz 19, 2010 Permalink | Odgovori

      i ja cu se sloziti da nisu bas naj 🙂 ali, dobro… svako zna najbolje za sebe 😉
      iskrenost jeste vrlina, ali meni se barem ispostavila u mnogo situacija kao extremno velika mana… ne zato sto ne znam stati kad treba, nego , jednostavno – ljudi mogu pogresno da protumace, shvate…
      ipak, ne odustajem 🙂 odnos izmedju ljudi moze biti kvalitetan jedino ako je iskrenost prisutna 🙂

  • rijecankaudublinu 22:48 on November 5, 2009 Permalink | Odgovori
    Tags: posao. karijera, ured   

    Photo0647Mali prepad na poslu, nista strasno, ali me navelo na razmisljanje.
    Stella iz Racunovodstva me pitala imam li kopije poreznih kartica za 2006-tu, buduci da ih ona nigdje ne moze naci. Iako na placama ne radim vec dvije godine, pomislila sam – mozda su porezne kartice jos uvijek spremljene u mojem kabinetu. Pronasla sam samo dokumente iz 2005-te.
    Stella mi je dvaput potvrdila da registrator za 2006-tu nije kod nje, pa nakon pocetne sumnje to vise i nisam dovodila u pitanje. Ako ona kaze da te dokumente nema, onda ih nema, ja sam ih negdje zametnula i moram ih pronaci.
    Provela sam jos neko vrijeme uzaludno pretrazivajuci sve police i ladice. Moram priznati, vise nisam znala sto napraviti, pomalo me hvatala panika. U medjuvremenu me jos jedna kolegica nazvala i pitala kopiju svoje porezne kartice, i to bas za 2006-tu!
    Kopije poreznih kartica se lako mogu naruciti od racunovodstvene firme koja se brine o nasim placama. Uz trosak, naravno. Upravo zato nisam htjela biti okrivljena za gubitak tih dokumenata.
    Naposlijetku me Stella nazvala i rekla da je registrator za 2006-tu ipak nasla u svojem kabinetu, na drugom katu. Odahnula sam.
    Vjerujem da su se mnogi zatekli u slicnoj situaciji. Mene je naucila da prebrzo prihvacam krivnju na poslu, jer nemam dovoljno samopouzdanja.
    Pretiha sam, cini mi se, cak u tolikoj mjeri da me ljudi ne zamjecuju. Primjer:
    Izlazila sam iz lifta jedno jutro, kad me sefica naseg Travel Departmenta pozdravila i upitala:
    “Jesi li se preselila na drugi kat?”
    “Ne, nisam mijenjala kancelariju”, odgovorila sam joj, na sto je ona uzviknula:
    “You are certainly keeping a low profile around here!”
    Sto na to reci – ljubazno podsjetiti seficu Travel Departmenta da je samo nekoliko dana ranije bila u nasem uredu, i ja sam sjedila tamo, za istim radnim stolom kojeg koristim vec dvije godine. Jesam li nevidljiva?! Samo zato sto pognem glavu, radim i brinem svoja posla?
    Well, kao sto se kaze, oni koji uspjesno plove vodama komplicirane uredske politike sigurno nisu povuceni.
    Nedavno sam procitala clanak 7 Habits To Win In Office Politics, u kojem se tvrdi kako ljudi na uredsku politiku najcesce reagiraju bijegom ili borbom. To je normalna ljudska reakcija kojom su se nasi preci sluzili u prethistoriji.
    Premda ured jest moderni ekvivalent nekadasnjoj divljini i prasumi, nama je danas za opstanak potrebno puno, puno vise od bijeg/borba instinkta. Stvar je u balansu – pribjegnemo li svadji, agresiji i burnim reakcijama, povecat cemo otpor okoline i otezati put do uspjeha; povlacenje ce nas dovesti u situaciju gdje nas kolege/sef iskoristavaju i uzimaju zdravo za gotovo. Po onom sto ja vidim oko sebe, oni koji pogode mjeru te su glasni “na pravi nacin”, bit ce uspjesniji i vise zamjeceni. Hocu li ikada nauciti, pitam se …
     
    • Nena 08:48 on Studeni 20, 2009 Permalink | Odgovori

      I meni se cesto slicne stvari dogadjaju, na zalost ili na srecu, mnogo, mnogo cesce bezim, skoro nikada ne raspravljam. Cesto na svoju štetu, po onoj narodnoj, cutanje-odobravanje, ali ima i druga strana medalje: Ne svadjajte se sa budalama, posmatraci nece primetiti razliku.
      Tko, plivam nekako, u nadi da ce se jednog dana vratiti postovanje pravih vrednosti.
      Hvala na poseti mom blogu.

c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Odgovori
e
Uredi
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Odustani