Updates from Ožujak, 2010 Toggle Comment Threads | Tipke prečaca

  • rijecankaudublinu 12:22 on March 6, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: islam, religija   

    Kad god mogu, pogledam prikaze povijesnih dogadjaja i tema na History Channelu, mojoj omiljenoj skrinjici znanja. Tog je nedjeljnog poslijepodneva na rasporedu bila emisija Secrets of Quran. Bit ce zanimljivo, pomislila sam, no u kojoj mjeri, nisam ni slutila sve dok se u pedesetoj sekundi programa na ekranu nije pojavio Reza Aslaninternationally renowned writer and scholar of religions.

    Bilo ga je uzitak slusati, a i gledati. Nedvojbeno jedan od najzgodnijih komentatora/strucnjaka koji su se ikad pojavili na History Channelu.

    Odrastao je u Americi – s roditeljima je napustio Iran kad mu je bilo svega sedam godina. Bilo je to vrijeme Iranske revolucije 1979, tijekom koje su milijuni Iranaca emigrirali, u znak otpora prema netom osnovanoj Islamskoj Republici pod vodstvom Ayatollaha Khomeinija.

    Rezina prva knjiga No god but God: the origins, evolution, and future of Islam, koju je napisao 2005, je prevedena na trinaest jezika. Dospjela je na New York Times Bestseller listu, te bila medju kandidatima za Guardian (UK) First Book Award; takodjer je nominirana i za PEN USA nagradu.

    Popularnost mu je u Americi povelika. Da sad ne nabrajam sve sto je Reza postigao, za koje novine pise, na kojim se TV postajama pojavljuje, na kojim fakultetima predaje Islamske nauke i kreativno pisanje, sve to mozete pogledati na Internetu i sami ako vas zanima. Uvrsten je na Huffington Post listu twelve media professionals making a difference all over our planet, and undeniably making Twitter a great place to be. Rezino izvjestavanje sa iranskih izbora prosloga ljeta su Amerikanci pomno slusali i uvazavali. Prije nekoliko tjedana, kad je opozicija Ahmadinejadovom rezimu na 31-vu godisnjicu Islamske Revolucije pokusala organizirati veliki protest, a Ahmadinejad zaprijetio dvadeset posto cistim nuklearnim oruzjem, svi su zeljeli cuti sto Reza ima za reci.

    Reza je glas umjerenosti i razuma, a njegova je velika zelja potaknuti razumijevanje i dijalog izmedju krscanskog i islamskog svijeta. Mislim da smo se i previse naslusali fundamentalista koji smatraju da zena cini grijeh ako upotrijebi parfem (najozbiljnije, cula sam tu izjavu u jednom dokumentarcu na TV-u prije nekoliko dana!), preglasni su oni Muslimani koji zele nasilje, rat, koji misle da ce otici u raj ako se raznesu bombom, i za sobom u smrt povedu nekoliko desetaka ljudi. Dosta je bilo toga. U onom sto Reza govori i pise pronaci ce se mnogi koji su se, poput mene, zbog takvih nebuloznih tumacenja Kurana, svoje vjere zasramili. Niti jedna vjera nije nasilna, rekao je Reza, to mogu biti samo ljudi.

    Pronasla sam Rezu na Facebooku – ima vise od cetiri tisuce prijatelja. Friend requeste vise ne prihvaca, sudeci po onom sto je napisao na javno dostupnom dijelu svog profila. Poslala sam mu, ipak, poruku. Spomenula sam Secrets of Quran, svoju ljubav prema povijesti, otkrila mu da dijelimo istu vjeru, s time da ja o Islamu puno ne znam, a zeljela bih nauciti vise. Rekla sam, tvoje knjige mi se cine kao dobro mjesto za pocetak istrazivanja.

    Rezin je odgovor bio unaprijed sastavljen, namijenjen svim obozavatelji(ca)ma koje ga, sasvim sigurno, opsjedaju: Zahvaljujem Vam na podrsci i interesu za mene i moj rad. Pridruzite se mojoj novoj fan stranici na Facebooku, koja ce Vas informirati o najnovijim zbivanjima na Bliskom Istoku; bit ce to mjesto za diskusiju, Vasi komentari su vise nego dobrodosli.

    Naravno, bila sam do odredjene mjere razocarana takvim uopcenim odgovorom, no sasvim bi nerealno bilo ocekivati nesto vise od toga. U jednom je interviewu Reza izjavio It is really hard to complain about the fact that I get to travel around the world and share my ideas with people. That said, it is exhausting to constantly be “on” all the time.

    Fair enough, slegla sam ramenima, te se pridruzila Rezinoj fan stranici. Ne bih se, naravno, usudila tamo komentirati iranske i ostale bliskoistocne teme o kojima ne znam dovoljno, no mislim da je, ako nista drugo, korisno pratiti sto se zbiva u tom dijelu svijeta, procitati preporucene clanke i vijesti …

    Nekoliko dana nakon prvog maila Reza se ponovno javio. Ovaj puta dvije recenice, upucene samo meni: Hvala, Jas. Svidjet ce ti se moja knjiga, No god but God.

    Neizmjerno mi je drago bilo, sto drugo reci. Definitivno cu preko Amazona naruciti No god but God, pratit cu njegov rad, i tko zna, ako bude ponovno gostovao u Londonu, ili mozda u Dublinu, poslusat cu njegovo predavanje. Zivimo u nadi 🙂

     
    • astrodrom 19:21 on Ožujak 6, 2010 Permalink | Odgovori

      Nažalost, islam je demoniziran na zapadu, a povoda tome daju uvijek ekstremisti kako na jednoj tako i na drugoj strani.

      • rijecankaudublinu 07:56 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

        Meni je fascinantno kako se jedna knjiga (Kuran, Biblija) moze protumaciti na toliko razlicitih nacina, pa cak do te mjere da u njima nalaze opravdanje za netrpeljivost i nasilje…

    • Unbeliever 07:42 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Kur’an časni nalazi se u mojem ormaru s knjigama, odmah pored Talmuda, nekolikih verzija Biblije, Bhagavad Gite, i nekih knjiga o budističkoj logici. Za mene one sve predstavljaju kulturološke a ne religijske predmete. Komunikacija i razmjena među kulturama, pa i religijama, meni je vrlo privlačna ideja i tema, kao i jedinstvo Boga i nenasilnost religija. Jedan od glazbenika koje često slušam je gitarist Armik. Armik je iranac, svira u flamenco stilu. (P.S. Stavih te na popis magaradi. To je čin priznanja kvaliteti bloga.)

      • rijecankaudublinu 07:53 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

        Hvala puno na lijepom komentaru i dodavanju na listu! Armikovu glazbu moram potraziti, hvala na preporuci!

    • Sanela 11:43 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Kao prvo hvala na tvom komentaru, bila si kod mene i tako sam te nasla 🙂
      I bila sam ugodno iznenadena 🙂 procitala sam ovaj post i lijep mi je, pogotovo kad je rijec o mojoj vjeri. Svida mi se njegov pristup i to sto je rekao da vjera nije nasilna nego ljudi! to je istina!
      Idem pogledati sto si jos napisala 🙂

    • sretan trenutak 15:48 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      da,treba biti informiran, treba neke istine sagledati sa različitih strana.Jednoumlje ubija krativitet i zatvara u kavez neznanja. Hvala ti na posjeti i sudjelovanju u mojoj simfoniji mirisa.

    • Nedim 22:54 on Listopad 17, 2010 Permalink | Odgovori

      Interesantan tekst… Između Zapada i Islama postoji tolika pukotina koji ni hiljadu Goden Gate mostova i sličnih megalomanskih konstrukcija ne bi moglo premostiti. Taj jaz je ostao na nama mladima da napravimo korak dalje prema međusobnom razumijevanju. Mnogo “europske graje” prođe ljeti Baščaršijom i zbunjeno posmatra moje sugrađane i jednostavno ne mogu vjerovati da mi ne skačemo za vrat tuđem i drugačijem i da živimo jednim sasvim modernim europskih načinom života ne udaljavajući se (kako ko) od nekih osnovnih islamskih principa.

      Hvala za ovu informaciju, definitivno ću potražiti više o ovom autoru.

      Dobar blog, interesantni tekstovi, gledat ću da navratim češće 🙂

      • rijecankaudublinu 22:59 on Listopad 17, 2010 Permalink | Odgovori

        Hvala puno – voljela bih cesce pisati, vec dugo nisam nista novog objavila ovdje – nadam se da cu to promijeniti u Novoj Godini! Puno pozdrava!

  • rijecankaudublinu 11:33 on February 13, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: gastronomija, hrvatska, split, turizam   

    Mags je dojavila sms-om: na travel showu No Frontiers se upravo prikazuje prilog o Hrvatskoj, prebaci TV na RTE One! Rijetko pratim taj program, no nisam mogla propustiti priliku da cujem nesto o domovini iz irske perspektive. Ukljucila sam se tocno u trenutku kad je crnokosa model-stjuardesa-voditeljica Michelle Doherty sjela na klupu ispred Dioklecijanove palace.

    “Proucila sam nesto materijala o Splitu prije putovanja. Cini mi se da je Dioklecijanova palaca big deal ovdje – Hrvati, osobito Splicani, su jako ponosni na to zdanje, ali da vam budem iskrena, nemam pojma u cemu je zapravo njegova vaznost…”

    Slusajuci Michelle kako vrlo sirokim potezima kista pokusava Ircima objasniti prvobitnu namjenu palace (retirement home rimskog cara Dioklecijana je fraza koju je upotrijebila), nisam se mogla oteti dojmu povrsnosti. Bilo mi je jasno da ovaj show nece dostojno predstaviti hrvatsku bastinu i turisticku ponudu.

    Daleko je Michellin uvod bio od Rebecce West i njenog opisa Dioklecijanove palace u knjizi Black Lamb and Grey Falcon…Da se razumijemo, nije ni Rebecca bila puna hvale. Ono sto je vidjela opisala je realisticno, no s puno divljenja i postovanja:

    It is not, of course, remarkable as an example of Roman architecture. It cannot hold a candle to the Baths of Caracalla, or the Forum, or the Palatine. But it makes an extraordinary revelation of the continuity of history. One passes through the gate that is squeezed between the rubbishries on the quayside straight into antiquity…

    Znam, No Frontiers je lagani, zabavni program, Michelle Doherty nije Rebecca West, no ocekivala sam ipak da ce tih sest minuta reportaze biti puno bolje iskoristeno …

    Nakon deset sekundi klapske pjesme uslijedio je komentar o hrvatskoj gastronomskoj ponudi.

    “Moram vam reci”, jadala se Michelle, “ovdje mi se hrana uopce nije svidjela.” Pa je nakon iscrpne potrage i lot of hard work pronasla Bistro Black Cat u kojem se, hej, nudi chilli con carne. “Zeljeli smo promovirati drugaciju hranu, pomaknuti granice… and it works!”, ponosno su se hvalili vlasnici restorana.

    Veliki grad poput Splita zasluzuje, i mora imati, nesto poput bistroa Black Cat, to je potpuno jasno. Pizza, pasta, janjetina i riba – mozda turistima to i nije opsezan repertoar, no gdje je nestala volja za otkrivanjem lokalne kulture, obicaja, specijaliteta? Zasto putovati i ocekivati da sve, osobito hrana, bude kao i kod kuce? Kod Engleza i Iraca je to predaleko otislo. U tolikoj mjeri da jedan bloger pise o Black Cat-u:

    At last there’s somewhere to go for the real English breakfast that you’ve been missing since you came to Croatia…

    Neka Englezi i Irci idu u Spanjolsku mazati po przenim kobasicama i slanini (jer su to, navodno, najbolji lijekovi protiv mamurluka). Potpuno je pogresno bilo poslati Michelle u Dalmaciju da snimi putnu reportazu, ne zato da bi svijetu predstavila barem nesto od ljepota dalmatinske kuhinje, vec da bi im pokazala kako se u Splitu ipak negdje moze naruciti chilli con carne. Tu sam se vec nasla ozbiljno uvrijedjenom. Mozda je bilo naivno ocekivati da ce Michelle, na primjer, razgovarati s ljudima koji restorane opskrbljuju svjezom ribom, ili povrcem kojeg su tog jutra ubrali u vlastitom vrtu. Chilli con carne – sto to jelo uopce predstavlja? Progres, civilizaciju?

    “Naravno, Hrvatska nije razvijena poput Spanjolske ili Portugala”, zakljucila je Michelle, “no ovdje cete pronaci Mediteran kakav je nekad bio.” Kako bloody patronising. U kontekstu turizma, ja ne zelim da Hrvatska postane druga Spanjolska. Ne treba nam stotinu pubova, iz kojih u sitne sate klimavim koracima izlaze pijani Englezi u potrazi za burgerom ili fish & chipsom. Postoji valjda nekakav drugi put, alternativna definicija turizma u kojoj “profit” i “autenticnost” mogu ici ruku pod ruku.

    No Frontiers, sram vas bilo. Napravili ste povrsan portret jedne prekrasne zemlje i grada.

     
    • slakal 18:50 on Veljača 14, 2010 Permalink | Odgovori

      I mene rastuzi takva povrsnost, jer sam dugo radila u turističkoj agenciji, a i sad sam indirektno povezana s turizmom.
      Kad sam vidjela Engleze na Malti, nisam mogla shvatiti sto im je tamo tako dobro. Hrana se po danu ne posluzuje, sve je zatvoreno. Nemaju tuseve na plazi, rucnici i posteljina u hotelu nisu cisti…itd.
      To je njima odlicno.

    • Tonkica Palonkica 21:21 on Veljača 18, 2010 Permalink | Odgovori

      naprosto me uhvatiše ježurci kad sam vidjela s kakvom je razinom neupućnosti reporterka ušla u taj posao.. slučajno sam dole svako ljeto i ako ništa drugo, moram ju zašpotati zbog preslabe informiranosti o izboru hrane. tamo naime postoji i meksički restač, čudi me što nije otišla. 😛
      nije mi jasno, kad odem u Italiju, očekujem pizze i pastu, kad odem u francusku, hoću kroasane i vino, kad odem u češku, pivo i knedličke, u njemačkoj kobase… nije li smisao otići negdje da bi doživio i *probao* nešto novo?!
      p.s. s obzirom kako sam se loše hranila dok sam bila u Engleskoj, možda je i pohvalno to što nemamo u Hrvatskoj hrane za engleski ukus. 😀

      p.p.s. da ti ukradem još malo mjesta, link koji si tražila je tu.
      http://www.rentalinrome.com/dalistudio/dalistudio.htm

      lijepi pozdrav! 🙂

    • enogastromama 14:42 on Veljača 25, 2010 Permalink | Odgovori

      žalosno zapravo što se tako predstavlja Hrvatska,a itekako imamo što ponuditi. Nadam se da će zbog ovakvih needuciranih novinara zaživjeti što prije turistička promocija Hrvatske preko eno-gastronomske ponude o kojoj se u zadnje vrijeme govori. Inače super blog – pozdrav od jedne Porečanke u Rijeci,:)

    • Kathairo 08:54 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Zasto su nam uvijek drugi krivi? Te su neupuceni, te nemaju pojma, te mi mozemo ponuditi puno vise. Ne mozemo jer se ne trudimo i ne zelimo. Ne cudi me sto, osim preskupih i smijesnih konoba u kojima je predjelo prsut i sir na + 500 stupnjeva i riba od 500kn, nije nasla drugo nesto. Jer sve ostalo su pizzerie i pekarnice. Pa kada porcija przenih lignji, tvrdih kao djon i uz najgori moguci tartar i obicni bijeli kruh kosta 80kn, zasto se cudimo? Zar su bas svi turisti glupani koji nemaju pojma, samo smo mi najbolji i najljepsi na svijetu? Takvo “patriotsko” razmisaljanje dovelo nas je tu gdje jesmo – na prosjacki stap!

    • melrose 10:23 on Ožujak 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Ah sta ces, oceigledno Michelle nije bas najbistrija, a ista takva je publika kojoj se obraca. Ne bih njenu reportazu dozivjela kao nesto lose…jednostavno je ONA osobno glupa i neobrazovana (ili se barem tavom predstavlja jer je ciljna grupa ista takva).

    • pulacroatia 13:23 on Ožujak 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Sramota da se tako u svijetu predstavlja Split ali i ostala mjesta.
      Ali smatram da smo tu dijelom i sami krivi, jer smatram da se dosta stvari u Hrvatskoj nedovoljno cijeni.

    • jubistacha 20:40 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Mislim da je ona upravo jako dobro opisala Split za onu publiku koja nju gleda. A to su turisti (neka se nitko ne nađe uvrijeđenim) kojima je bitno negdje doći, fino se napiti, ići od kluba do klupa i u šest ujutro povratiti i onda tražiti gdje se može kupiti fish&chips. Mi nismo i ne želimo (ja se iskreno nadam) biti zemlja za masovni turizam…
      P.S. jako mi se sviđa ovaj blog, idem uživati čitajući ostale tekstove.

  • rijecankaudublinu 23:37 on October 31, 2009 Permalink | Odgovori
    Tags: bundeve, halloween, jack o'lantern, noc vjestica, povijest   

    pumpkins

    Moje cure na poslu nisu pretjerano kreativne, pa nismo sudjelovale u natjecanju ukrasavanja bundevi povodom Halloweena. Jednako tako nam, nazalost, nije u planu snimanje video spota za Pop ICON (to je nas talent show!) … Ah … Talenta i maste nasa firma ipak ima na pretek, kao sto se pokazalo na danasnjoj izlozbi najljepse izrezbarenih bundevi!

    Drevni obicaj ukrasavanja i rezbarenja bundevi potjece, pogodili ste, iz Irske! Legenda kaze – bio jednom jedan covjek kojeg su odmilja nazivali Stingy Jack, iliti Skrti Jack. Jednom je prilikom Skrti Jack pozvao Vraga na pice. Dosljedan svojem nadimku, Jack nije htio pice platiti svojim novcem, pa je nagovorio Vraga da se pretvori u novcic. Receno – ucinjeno, Vrag se pretvori u novcic, no Skrti je Jack odlucio zadrzati taj novcic u dzepu, uz srebrni kriz. Vrag se zbog kriza nije mogao iz novcica vratiti u svoj prvobitni oblik, sve dok ga Skrti Jack nije oslobodio. Vrag je zauzvrat Jacku morao obecati da ga godinu dana nece uznemiravati i da mu, ukoliko umre, nece zaposjesti dusu.

    Kad su se Jack i Vrag ponovno susreli nakon godinu dana, Jack je nagovorio Vraga da se popne na drvo i ubere komad voca. Kad se vrag popeo dovoljno visoko, Jack je izrezbario znak kriza na stablu, tako da se Vrag nije mogao spustiti na tlo. .. sve dok nije Jacku obecao da ga nece uznemiravati jos deset godina.

    Nedugo potom, Jack je umro. Bog ga nije htio prihvatiti u Raj, a Vrag ga, vodjen zeljom za osvetom, nije pustao u pakao. Osudio je Jacka na vjecno lutanje mracnim nocima, tijekom kojih ce mu svijeca biti jedini izvor svjetla … Jack je svijecu drzao u izrezbarenoj bundevi, i tako postao poznat u irskom folkloru kao “Jack sa Svijetiljkom”, ili “Jack O’Lantern”. Irci i Skoti su zapoceli tradiciju rezbarenja zastrasujucih “maski” na bundevi, koje su postavljali kod prozora ili vrata kako bi otjerali duh Stingy Jacka…

    Jeste li i vi izrezbarili bundevu ove godine?

     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Odgovori
e
Uredi
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Odustani