Updates from Siječanj, 2011 Toggle Comment Threads | Tipke prečaca

  • rijecankaudublinu 20:20 on January 19, 2011 Permalink | Odgovori
    Tags: svjetlo   

    Sasvim neocekivano, podna svjetiljka u kutu dnevne sobe je prije nekoliko mjeseci odlucila zatajiti.

    Griff i ja smo pokusali na svoju ruku ustanoviti u cemu je problem, no s obzirom na nase oskudno znanje o struji rasvjetnih tijela,  ubrzo smo ostali bez ideja… i poceli upotrebljavati stropna svjetla.

    Mrzila sam ih.  Zalila se Griffu  kako se u dnevnoj sobi navecer, pod tako jakim osvjetljenjem, osjecam kao tovno pile pod “umjetnom kvockom”. Nisam ipak mogla proturjeciti njegovom argumentu da je diskretno svjetlo iz kuhinjice nedovoljno. “Ne zelis valjda pogorsati vid”, pitao me.

    Polumrak i sjene me navecer opustaju, ma koliko neprakticni bili.  Dok kroz prozor stana promatram kako se nad gradom spusta noc, zelim saputanje, polutonove, pastel.  Bjezim od svega sto je glasno, jako i intenzivno.

    Jucerasnje jutro, hladno ali okupano suncem, nam je napokon donijelo elektricara. Uspio je osposobiti podnu svjetiljku,  posluzit ce dok ne odem do IKEE po zamjensku. Gotovo sam zaboravila kako je ugodna i umirujuca svjetlost koja dopire iz tog kutka sobe. Dok uz nju tipkam svoj prvi post nakon dugo vremena,  razmisljam – life is good. It’s good to be back.

    Oglasi
     
    • astrodrom 21:58 on Siječanj 19, 2011 Permalink | Odgovori

      Osobno nemam problem s tim ‘velikim’ svjetlima. Manje-više uvijek nešto pišem, čitam ili tome slično pa mi svjetlo treba. Ali zanimljiva mi je razlike između dva člana moje obitelji od kojih jedan voli prigušeno svjetlo, a drugi pak jako (zapravo prejako). Dalo bi se napisati nešto na temu te sklonosti svjetlu i sjeni. 🙂

    • rijecankaudublinu 14:14 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

      Uvjerena sam da postoji nekakva veza izmedju karaktera osobe i sklonosti svjetlu i sjeni 🙂

    • jubistacha 17:03 on Siječanj 20, 2011 Permalink | Odgovori

      I ja sam slična po tom pitanju. Volim sjene i prigušene lampe kada je vani mrak. ALI ako nešto radim (komp, šijem, pletem i sl. ) onda moram imati jak izvor svjetlosti pored sebe 😉

    • Unbeliever 09:45 on Siječanj 22, 2011 Permalink | Odgovori

      Na radnom stolu imam malu svjetiljku skrivenu iza monitora koja samo refleksijom svjetla od zida iza monitora smanjuje kontrast i jamči sigurno kretanje po sobi. Stojeća podna svjetiljka s malim ‘spot’ svjetlom sa strane nalazi se iza naslonjača i služi, dakako, za čitanje. Stropno svjetlo palim uglavnom kad usisavam dlake koje su Mala i Lora ostavile na tepihu … 🙂

    • Milko 15:46 on Siječanj 23, 2011 Permalink | Odgovori

      Riječanko, lijepo je vidjeti da još neko misli da su igre sjenki bitna..veoma bitna stvar u životu 😉

  • rijecankaudublinu 12:02 on May 15, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: balkan, italija, kultura, rasizam   

    Ispred zgrade, North Strand Kontra Band je svirao glazbu koju je poster pored ulaza opisao kaofolk & gipsy music of Eastern Europe and the Balkan Regions.

    U samom atriju, standovi prepuni kolaca iz svih europskih zemalja. Pogledom sam trazila hrvatsku zastavu i madjarice, koje nisam probala otkad sam se odselila iz Rijeke.

    “Po izgledu i okusu, kao da ih je moja mama pekla”, rekla sam gospodji iz ambasade – kolaci su bili njenih ruku djelo, pohvalila se. “Odakle si”, upitala me.

    Sto je neposredni uzrok, ne znam, mozda pitanje otkud dolazim, ili pak okus i miris kolaca mog djetinjstva, u kombinaciji sa majcinskim, dobrodusnim pogledom gospodje koja ih je ispekla… pri odlasku sam je htjela cvrsto zagrliti i nekim se cudom transportirati negdje gdje se jos uvijek peku pravi kolaci i gdje se ne kupuje polugotova hrana koju mikrovalna sprzi za tri minute. Zapravo, u tom sam trenutku htjela biti negdje gdje mikrovalne pecnice ne postoje.

    Bend je pauzirao, pa sam prisla jednom od clanova i upitala ga otkuda dolaze. Dobila sam odgovor kojeg sam najmanje ocekivala – Dublin, izgovoreno autenticnim gradskim naglaskom.

    To me zaintrigiralo, buduci da malo Iraca mari za glazbu koja nije made in USA, UK & Ireland. Koliko sam shvatila, mladi su Dublineri razvili interes za glazbu a la Bregovic tijekom putovanja po istocnoeuropskim zemljama…

    Nije bilo vremena za duzi razgovor, buduci da sam se morala pozuriti ka Exchange Dublin, novom umjetnickom centru u Temple Baru, gdje je udruga Labata Fantalle organizirala izlozbu fotografija snimljenih u Etiopiji. Cilj je udruge pomoci plemenu Karrayyu da ocuvaju svoj tradicionalni, pastoralni nacin zivota.

    Zvuci tradicionalne glazbe tog dijela Afrike su savrseno nadopunjavali prizore iz svakodnevnog zivota na fotografijama. Djevojke stavljaju ukrase na kosu. Rad na zemlji. Przenje zrnaca kave. Ritualni ples. Mnogi Karrayyu-i jos uvijek, navodno, vjeruju da se fotografiranjem “krade dusa”…

    Vecer je bila rezervirana za moju “talijansku” grupu. Nasla sam ih preko Meetup-a, odlicnog online servisa koji okuplja ljude istih interesa, bilo da se radi o planinarenju, meditaciji, knjigama, filmovima, stranim jezicima, da sad ne pocnem nabrajati i one, hm, manje konvencionalne grupe (sto da mislim o grupama kao sto su Spojite se sa svojim andjelimaThe Shamans Drum Circle!)

    Nalazimo se jednom mjesecno u Ciao Bella Romi. Zadovoljstvo mi je reci da u grupi nema samo Talijana i Iraca, vec su tu i Argentinka Danijela, Yuri i Yana iz Rusije, Pawel iz Poljske, i tako dalje. Povezuje nas zelja da sto vise razgovaramo na talijanskom jeziku kako ga ne bi zaboravili.

    Buduci da sam bila umorna, odlucila sam napustiti drustvo nesto ranije. Izlazeci iz restorana, opazila sam taksi parkiran u neposrednoj blizini. U tren sam prisla automobilu i otvorila straznja vrata. Tad mi je sinulo – u restoranu nisam ostavila novce za svoj dio racuna!

    Ispricala sam se taksisti, objasnjavajuci da se moram vratiti u restoran jer sam nesto zaboravila.

    “Sve je u redu… ocigledno ne zelite crnog taksistu”, presjekao je moje ispricavanje.

    Nije podigao glas dok mi je to govorio, nije zvucalo kao optuzba, vec kao konstatacija opcepoznate cinjenice. Cak se nasmijesio.

    Nekoliko trenutaka sam bila bez rijeci. Kad je pocetni “sok” minuo, pocela sam uvjeravati taksistu da na boju njegove koze nisam niti pomislila. Vidjela sam vrlo dobro, iz pristojne daljine, tko je za volanom, da me je bilo sto zasmetalo, jednostavno bih ga zaobisla. Ovako, stajala sam jednom nogom u taksiju, pokusavajuci uzaludno objasniti vozacu da to sto sam se naglo predomislila nema apsolutno nikakve veze sa njim! Na kraju, vidjela sam da nema smisla, taksista je i dalje ponavljao svoju teoriju, pa mi nije bilo druge nego pozdraviti ga i otici. Mozda sam mu mogla reci da cu se vratiti za nekoliko minuta, restoran je, ipak, bio odmah iza ugla.

    Jedna od onih situacija, I guess, kad se prekasno domislis pravim rijecima…

    Najbitnije je, ja znam sto je istina. Nacin na koji je taksista protumacio situaciju je oblikovan neugodnim reakcijama nekih ljudi na boju njegove koze, to je njegova realnost, njegova istina. Zapitala sam se, koliko je mojih uvjerenja obojano kompleksima i strahovima? U kojoj je mjeri moguce sagledati stvari onakvima kakve zapravo jesu?

    Kakav dan, imala sam priliku razgovarati na tri jezika, probati najpoznatije europske kolace, poslusati glazbu s dva razlicita kontinenta… da bi se sve zavrsilo “optuzbom” za netoleranciju i rasizam. Kako cudno… i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.

     
    • astrodrom 16:08 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljivo. I odlično si prepoznala i smjestila stvari na svoje mjesto. I ova rečenica mi je fantastična: “i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.”
      Da, nažalost, dosta je naših stavova obojano našim predrasudama. I sve je super ako toga možemo makar malkice biti svjesni jer onda nećemo izlijetati sa svojim stavovima koji su jedini ´pravi´ i ´ispravni´.

    • Macka u martama 16:13 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljive sličice iz života..! Pogotovo ono što spominješ kako mladi pale samo na glazbu ala Bregović, povezujući je s istočnoeuropskim zemljama.
      Vaša grupa mi se čini divnom idejom, okupljate se s istim ciljem (jezičnom ljubavlju, hehe), što da kažem, to je lipo čuti!

    • ixia 20:14 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      zao mi je sto ti se tako zavrsio dan, jos mi je vise zao taksista koji je ko zna sto morao proci da bi mu se takvo sta mota po glavi… 😦
      citala sam negdje davno o jednom taksistu koji je pokupio s aerodroma nekog iz Hrvatske (ili s Balkana), ne sjecam se. u biti nakon razmjenjenih pozdrava osoba ga je zamolila: “please Sir, can you take me to…”
      uglavnom taksist je ostao tako ugodno iznenadjen cinjenicom da ga je netko oslovio s “gospodine”. eto koliko jedna rijec moze nekome uljepsati dan 🙂
      nadam se sto manje predrasuda i u Hrvatskoj i u Irskoj!
      Poz iz Osijeka!

    • slakal 18:53 on Svibanj 16, 2010 Permalink | Odgovori

      Neobičan dan i vrlo lijepo opisan. Koje gradacije raspoloženja!
      Pozdrav

    • Vilda 09:22 on Svibanj 17, 2010 Permalink | Odgovori

      Odlicno si ovo napisala. Ovako ponekad izgledaju i moji dani, svaki dan me obogate ljudi koji se od mene mnogo razlikuju.. Ja samo vidim nesto pozitivno u tome sto smo svi razliciti, mada se uvijek pokusavam skoncentrisati na ono u cemu smo isti. Naime, svi smo ljudi..

      A taksista? Da, to je nazalost njegova stvarnost..

    • prozorudom 12:05 on Svibanj 19, 2010 Permalink | Odgovori

      oo novi izgled 🙂 pohvale i ja volim ovu temu 😉

      • rijecankaudublinu 09:42 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

        Evo, opet sam promijenila temu, ona prijasnja mi se ucinila previse crno-bijelom…! Mislim da cu se na ovoj dulje zadrzati …

    • Tonkica Palonkica 16:35 on Svibanj 22, 2010 Permalink | Odgovori

      Svašta ljude ponuka da reagiraju na određen način.. i uglavnom nismo mi krivi, ali nadrapamo. 🙂
      tako i taj vozač, prečesto mu se događalo, očito, da ga mušterije odbiju, stoga nema za prehraniti obitelj i pod stresom je, a ti si s istinitom isprikom oko novčanika ipak nadrapala. što ti je karma! ;o)

    • bensedin art 10:09 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Dan ti je bio vrlo ispunjen i raznovrstan, steta samo zbog taksiste, nije ni njemu lako! Ostane ipak neki gorak ukus u ustima, ma koliko pokusavala da predjes preko toga!

      Ajd’ sad idem da citam blog, mnogo mi je zanimljiv:)!

    • Mila 12:32 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Nekada su ljudi toliko naviknuti na odredene reacije da se ne mogu odmaknuti od njih i ocekivati drugacije. To je tuzno, posebno u slucaju ovog taksiste.

    • Garbage 22:48 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      Zbilja. Trebala si mu reći neka te sačeka, pa bi onda vidio svoje. Tu je on ispao osoba sa predrasudama. Ružno od njega, zbilja. 🙂

    • Reflection 08:41 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Kako da potpuna jednakost stupi na scenu dok su takve (neugodne) situacije još uvijek postojeće?

    • dražeN :) 09:10 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro 🙂

    • dražeN :) 09:15 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Nešto mi baš ne ide sa objavom komentara, pa ću još jednom poslati isto, a to je: „Iste riječi doživljene kroz različite paradigme. U stvarnom životu postoji korektiv koji proizlazi iz visokog postotka udjela neverbalne poruke u okviru kompletne komunikacije. Na blogu sam vidio puno nesporazuma ovoga tipa gdje se svi sudionici neke rasprave na neki način osjećaju napadnutima, optuženima, omalovaženima, …, dok druga strana tvrdi da samo govori istinu , a kao što svi znamo, istina je samo jedna, naravno, ona naša. Vrlo često, ljudi samo traže potvrdu te svoje „istine“, pa tako i taksist, i ti, i ja. Kako god, bogatija si za jedno neugodno, ali ipak zanimljivo iskustvo. Lijep pozdrav i svako dobro :)“.

    • loredana 10:48 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Hvala Jasminka što si me posjetila i ostavila poruku s pohvalama, istina kreativna sam, u pravilu ono što mi oči vide, i pročitam u uputama, to zaista i kreiram, nekad i sama izmislim, i tako mi sed nešto mota po glavi, ali o tom potom na blogu i normalno tutorial.
      Dane zaista lijepo i ugodno upotpuniš, stoga neka te ovakve ajmo reći opaske ili sitnice ne uzbuđuju, iz jednostavnog razloga što si ti svoje učinila i kulturno se ispričila, a kad on ne vjeruje, tu ne možeš pomoći, mnogo je godina prošlo od njegovih korijena i onog roba Kunta Kinte, nadam se da neće trebati toliko godina da se takva razmišljanja izbrišu, trebali bi malo češće pogledati filmove Pogodi tko dolazi na večeru, iz jednostavnog razloga što su oba oca vrlo dobro sagledala situaciju i izložila svoje za i protiv, ili pak Div-a, kad na kraju filma Rock Hudson i Liz Taylor čuvaju unuka svoga sina i nevjeste Meksikanke, nakon makljaže u restoranu gdje ih se nije htjelo uslužiti zato jer je nevjasta Meksikanka. I to je to, navratiti ću opet, hvala na linku, gdje imaš ti za link. Pozdrav Loredana.

    • Milko 11:47 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Da..predrasude su baš odvratna stvar..mogu samo da zamislim koliko je neugodna bila ta situacija sa tim taksistom..

      S druge strane, dokaz da razlike ne moraju nužno biti izvor nekih blamova, jeste ono što si opisala u prvom dijelu teksta 😉 Oo, valjda bi svaka različitost trebala da bude interesantna, da podstiče razmjenu mišljenja, energije..

    • Macka u martama 16:45 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      novi dizajn!

    • dražeN :) 17:28 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      I ti i taksista imate svoju istinu, jer eto, kako drugačije nego svijet gledati kroz naočale paradigme koju smatramo ispravnom, pa tako i kontekst i sadržaj neizostavno obojimo sobom. Slao sam komentar sa posla, u dva navrata, i nije prošlo. Nadam se da ću ovaj puta biti bolje sreće. Lijep pozdrav i svako dobro 🙂

    • dražeN :) 17:30 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

      Evo tri uzastopna komentara mi nisu prošla pa ću jednostavno odustati. Lijep ti pozdrav i svako dobro 🙂

      • rijecankaudublinu 17:59 on Svibanj 24, 2010 Permalink | Odgovori

        Oprosti, Drazene, buduci da komentar saljes navodeci link na vlastiti site, a ne na neki blog servis, mislim da wordpress prepoznaje tvoj komentar kao spam kojeg moram odobriti 🙂 Evo, sad sam stigla doma i sve rijesila, hvala na javljanju i citamo se 🙂

    • Felicia Avery 18:26 on Svibanj 27, 2010 Permalink | Odgovori

      Incredibly great writing! Honestly!

    • jubistacha 20:46 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljiv dan. Istina je ponekad drugačija od vanjske forme. Baš mi je zanimljiva ta talijanska grupa, šta sve može internet donijeti…

    • natuknica 21:34 on Svibanj 30, 2010 Permalink | Odgovori

      Zgodno, moja kći sluša riječki bend koji svira irsku glazbu, a ti irski bend koji svira balkansku glazbu. Pa reci da svijet nije mali! Baš čarobno mali. 😉
      A predrasude, moramo im samo ne dozvoliti da nas pobijede… 🙂

    • devojka 13:40 on Svibanj 31, 2010 Permalink | Odgovori

      Slazem se, naci cu na netu nesto slicno sto sam pre nasla a vezano je za pricu, pa cu postaviti

    • Biljana Pantelic Adzaga 18:24 on Lipanj 3, 2010 Permalink | Odgovori

      Draga Jasminka, hvala na posjeti mom blogu.Tvoj blog je tako raznolik i osebujan, bravo, kad ces doci u Rijeku, da popijemo kafe na korzu. Svako dobro, cao!

    • NSKB 17:24 on Lipanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      We hate bregovic!

    • nastasja 23:50 on Kolovoz 18, 2010 Permalink | Odgovori

      hvala za link ka ovom blogu…. necu moci da se odvojim dok sve ne iscitam… :*

  • rijecankaudublinu 12:33 on April 25, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: knjizevnost, kreativno pisanje   

    O pohadjanju tecaja kreativnog pisanja vec duze vrijeme razmisljam. Ideju sam u prvi mah odbacila, jer ne pisem na engleskom jeziku. Napravila bih previse gramatickih i pravopisnih pogresaka! No, prijateljica me uvjerila da polaznici tecaja nauce odredjene metode i dobiju savjete koje mogu primjeniti bez obzira kojim jezikom pisali.

    Za pocetak sam odlucila posjetiti radionicu kreativnog pisanja koja se jednom mjesecno odrzava u Dun Laoghaire-ju. Provesti subotnje jutro na kavici u Tea Room-u People’s Garden-a, upoznati nove ljude, cakulati o knjizevnosti i pisanju – ne moze biti lose!

    Ne da nije bilo lose, bilo je odlicno! Grupa je brojala otprilike osam ljudi, sjeli smo u krug u jednom kutku Tea Room-a, svatko od nas razlicite dobi, spola, interesa i porijekla. Bijeli drveni zidovi, veliki prozori s pogledom na procvjetala stabla i zelenu travu parka, te stolice prekrivene jastucima i tkaninama zivih boja davali su mjestu posebnu atmosferu. Kao da sam se nasla u nekoj kolibici izvan grada…

    Voditeljica grupe, Mia Gallagher, upravo zavrsava svoj drugi roman. Kaze da je pisati zapocela u osmoj godini, a bavi se i glumom, rezijom, te poducava kreativno pisanje. Provela je godine radeci sa zatvorenicima i ovisnicima, u nastojanju da potakne kreativnost u njima, te im na taj nacin olaksa rehabilitaciju. Iskustva i zivotne price tih ljudi bila su joj inspiracija za prvi roman, Hellfire.

    Vrijeme smo proveli stvarajuci price na jedan poseban nacin. Iduci u krug, svatko je od nas morao pridonijeti prici jednom rjecju, koja se nadovezivala na sve prethodno izreceno. Nakon odredjenih rijeci bi prica krenula posve novim, neocekivanim putem, sto bi ponekad izazvalo smijeh, a ponekad i frustraciju, jer kao pojedinac, nisi imao kontrolu nad svime sto se u prici dogadja! Bilo je i onih, oh, tako neugodnih trenutaka, kad bi dosao red na moju rijec, pa je paznja cijele grupe bila usmjerena prema meni, i onom sto cu izgovoriti!

    Izmedju kratkih prica o caju i provrelom mlijeku, slonu i hippou, vatri, zvijezdama i Goyi (da, i on se odnekud stvorio!), Mia nam je davala savjete, prenosila svoje znanje i iskustva. Pohvalila je moj doprinos, jer sam, navodno, ubacivala rijeci koje nisu bile ocekivane; Mia je to objasnila cinjenicom da je moj materinji jezik hrvatski, zbog cega ne robujem idiomima engleskog jezika. Ne znam koliko sam bas dobra bila, ali svejedno je bilo lijepo cuti. Lijepo je bilo i upoznati nekoliko novih lica – gospodju u poodmaklim godinama, o kojoj sam naknadnim googlanjem otkrila da je jedna od najboljih irskih slikarica akvarela; djevojku iz Poljske koja ima vrlo popularan blog o irskim festivalima …

    Upoznala sam, zapravo, zavirila u jedan svijet sasvim drugaciji od onog sto radim iz dana u dan. Osjecaj je poznat iz onog vremena kad sam, jos doma u Rijeci, radila u jednom uredu, te istovremeno pohadjala tecaj za turisticke vodice. Nakon jednog vikenda sa grupom po Istri, vratila sam se u ured, jos uvijek pod snaznim utiskom ljepote Brijuna, Eufrazijeve bazilike u Porecu… kao da sam sunce ostavila iza sebe, u Istri, i spustila se u mracni, hladni podrum gdje caruju Excel i raznorazne poslovne aplikacije.

    Nakon jucerasnjeg dana, odlucnija sam krenuti na tecaj kreativnog pisanja, i sigurno cu pohoditi radionicu kad je Mia ponovno bude organizirala. Ako vec moram gledati u Excel osam sati svakog radnog dana, barem se u slobodno vrijeme mogu igrati rijecima…

     
    • astrodrom 20:22 on Travanj 25, 2010 Permalink | Odgovori

      Zanimljivo je to s pisanjem. To se uči i uvježbava. Ja sam spletom okolnosti (recimo da je to bio splet okonosti) počela pisati najprije kratke tekstove, onda knjižice, a sada pišem na blogu i drugim mjestima. Moram priznati da mi je pisanje bloga odnosno redovito pisanje puno pomoglo da razvijem svoj stil, da se oslobodim, da pišem o svemu onome o čemu sam uglavnom samo razmišljala i ništa više. Djelovalo je oslobađajuće u intimnom smislu, ali i otvorilo kreativnost u astrološkim tumačenjima i izražavanju. Tako da mislim da priliku da nešto novo naučiš ne bi trebala propustiti.

    • Tadeja 10:16 on Travanj 26, 2010 Permalink | Odgovori

      :), konačno sam spojila lice sa followers liste sa blogom, sasvim naokolo 🙂
      Zavidim ti na tečaju. Voljela bih jednom otići na nešto slično. Mislim da bih uživala 🙂 Pisanje je još jedna moja neizživljena ljubav, iako i za nju kao i za sve drugo treba, osim svega drugog i vremena i mira. Ali se svakako slažem da je izvanredna terapija nakon buljenja u Excel. 🙂

    • Nena3110 14:45 on Travanj 26, 2010 Permalink | Odgovori

      Drago mi je da se javila jedna rijecanka, pa jos iz dalekog Dablina.
      Hvala.
      Zaista lep blog, a mnogo mi se dopada sto si krenula u tu skolicu, sigurna sam da ces puno nauciti i lepo se druziti.
      Kiss!

    • slakal 09:04 on Travanj 27, 2010 Permalink | Odgovori

      Veoma zanimljivo 🙂

      Pozdrav

    • Unbeliever 06:53 on Svibanj 2, 2010 Permalink | Odgovori

      Nisam još vidio da bi kod nas bilo sličnih tečajeva i radionica, ali moguće da bih otišao da ima. In the meantime, čitao sam neke knjige o pisanju, najbolje su mi od Jamesa N. Freya ‘How to Write a Damn Good Novel’ (ISBN 0-312-01044-3) i ‘How to Write a Damn Good Novel, II’ (ISBN 0-312-10478-2). Preporučam. Obje su prilično stare ali, dammit, i pisanje je vrlo stara ljudska aktivnost, zar ne?

    • Milko 17:14 on Svibanj 5, 2010 Permalink | Odgovori

      Mogu samo da zamislim koliko je bilo zanimljivo u toj radionici kad si prenijela toliko pozitivnih vibri u ovaj tekst, pa se bukvalno daju “opipati” 😉

      Svidja mi se komentar moderatorke grupe..da, ti si zapravo i bila posebno kreativna, jer si mislila na drugačiji način od većine prisutnih, upravo zbog jezika 😉

      Pa mu to dodje ono kao “think outside the box”, zar ne 😉

      pozdrav Riječanko 😉

    • ArwenLorien 14:32 on Svibanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      Osobno volim radionice i sve što ima veze sa kreativom…i na takvim mjestima uvijek upoznaš nove ljudi koji ostave trag u tvom životu…

    • Nena3110 23:43 on Svibanj 12, 2010 Permalink | Odgovori

      Divno, iako si daleko, bar si nam ovako blize!

    • Saša Radulović 19:01 on Svibanj 15, 2010 Permalink | Odgovori

      Definitivno pisanje oslobađa ali istovremeno i ispunjava jako dobrim osjećajima. Svakako ići na takvu radionicu!
      Ovo si tako lijepo napisala “…subotnje jutro na kavici u Tea Room-u People’s Garden-a, upoznati nove ljude, cakulati o knjizevnosti i pisanju…” da si mogu jasno dočarati taj ambijent, miris kave… Eh, da i kod nas ima tako nečega.

      Sretno i samo naprijed! 🙂

    • Mila 12:47 on Svibanj 23, 2010 Permalink | Odgovori

      mene muci ista stvar – pisanje na engleskom. voljela bih pisati i na egleskom, no neprestano uporedujem svoju pismenost na hrvatskom i na engleskom. To je jako glupo s moje strane jer sam diplomirani kroatist.
      muz je na faksu upravo uzeo engleski i goornistvo kao izborni predmet sto se ja ne usudim (a usudim se studirati IT na poslijediplomskom) pa se ja slepam uz njega i ucim ono sto on uci. LOL

    • Zondra Art 21:27 on Studeni 20, 2010 Permalink | Odgovori

      Ti si zbog ljubavi otišla u Dublin a ja u Rijeku:)
      Odličan ti je blog,oduševila si me!

      Šaljem ti veliki pozdrav iz Rijeke.
      Zondra Art

    • Loredana 19:39 on Siječanj 4, 2011 Permalink | Odgovori

      Odlično, a ima li takvih radionica i via email ili nešto slično, tako bi mi dobro došlo, za sve, od ponavljanja nekih finesa, stiliziranja blog posta i još mnogo toga. Uvijek te rado pročitam. Loredana.

      • rijecankaudublinu 21:48 on Siječanj 19, 2011 Permalink | Odgovori

        Hvala, Loredana, sto rado posjecujes moj blog! Na brzinu sam “proguglala” skole kreativnog pisanja, koliko sam vidjela, niti jedna u Hrvatskoj nije on line…puno pozdrava!

  • rijecankaudublinu 10:27 on April 4, 2010 Permalink | Odgovori
    Tags: slucajnost   

    Dvanaest je godina proslo od prekida njihove veze. U medjuvremenu se ozenio, postao otac. Na nju nije pomislio dugo, dugo vremena … sve do 1. ozujka, kad se, na vlastito iznenadjenje, bez konkretnog povoda, zapitao kako je ona, sto radi. Kratka pretraga na Googleu je rezultirala linkovima na njen blog i flickr stranicu.

    Oduvijek je bila veliki zaljubljenik u fotografiju. Prekrasni pejzazi zapadne Irske su se nizali na zaslonu njegovog laptopa. Nedavno je tamo bila, sudeci po popratnim opisima svakog uratka.

    Na jednoj se fotografiji dulje zadrzao, jer mu se lokacija ucinila poznatom – radilo se o starom pubu u Clifdenu, Co Galway. To je bilo dovoljno da, nakon dvanaest godina, u sjecanje prizove zajednicki izlet na Connemaru i tamne kisne blake, od kojih su se sklonili upravo u taj pub.

    “Za ovo mjesto me vezu lijepe uspomene”, procitao je njen komentar ispod fotografije. Na jednom kutu web stranice je stajao i datum kad je fotografiju postavila na flickr – 1. ozujka.

    Ova kratka crtica iz zivota jednog mog poznanika moze se protumaciti kao cista slucajnost. Nemoguce je dokazati da je nekakvom telepatijom “osjetio” da je njegova stara ljubav toga dana pomislila na njega – ako se komentar o lijepim uspomenama uopce odnosio na njega!

    Postoje mnoge stvari koje ne mozemo racionalno objasniti. Sanjamo nekog koga dugo nismo vidjeli, i kroz dan ili dva tu osobu “slucajno” sretnemo, primimo od nje/njega telefonski poziv, mail ili sms – je li nas san samo slucajnost?

    Vjerujem da svatko od nas ima barem jednu slicnu pricu!

     
    • slakal 20:36 on Travanj 6, 2010 Permalink | Odgovori

      Odlicno pogodjena tema! Toliko cesto osjecam telepatiju da ponekad pomislim kako bih slobodno mogla u Hogwarts u skolu carobnjastva 🙂

    • Milko 19:58 on Travanj 7, 2010 Permalink | Odgovori

      Jako lijepo 🙂 Zapravo, Tesla je to već otkrio. Caka je da se podese frekvencije, recimo dvije osobe. Kao kad tražiš frekvenciju svoje omiljene radio-stanice. Kad se one poklope..pa, dobiješ 01.03. 😉

      Postoji još jedan štos. Ukoliko osoba A traži frekvenciju osobe B, ali je ova druga dovoljno nemarna da ne odašilje istu, osoba A ipak ima mogućnost da isprovocira reakciju osobe B, te da se opet dodje do 01.03. 😉

      pozdrav iz Banje Luke 🙂

    • Unbeliever 06:37 on Travanj 11, 2010 Permalink | Odgovori

      Postoji neka rezonancija, uvjeren sam. Imam osobnih iskustava, jedno posebno upečatljivo kad me je iz sna probudio poziv mog oca koji je u tom trenutku ležao ranjen u olupini netom razbijenog automobila.

    • nastasja 19:36 on Kolovoz 19, 2010 Permalink | Odgovori

      takve situacije sam imala puno puta – posebno sa jednom osobom… jednostavno – uvek je znao kad mislim na njega i ja sam znala kada on misli na mene. i sretnemo se – nebitno, da li fizicki ili virtuelno. osetimo se.
      🙂

c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Odgovori
e
Uredi
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Odustani