Photo0018

U ulicu u kojoj sada zivim sam zalutala, sasvim slucajno, prvih dana nakon preseljenja u Dublin. Trazila sam knjiznicu, no prije sto sam pronasla sigurnost i tisinu koja vlada u prostoru izmedju polica prepunih knjigama, nasla sam se usred vreve bucne i prometne ulice.

Pored mene su prolazili ljudi u zivopisnim africkim nosnjama, izlazeci iz trgovine vlasuljama, ekstenzijama i rabljenim cipelama. Udisala sam meni do tada nepoznate mirise orijentalnih zacina;  kod ostalih trgovaca se moglo kupiti raznoraznih stvari, od kosilica do tropskih ribica. Nekoliko godina kasnije mi je vozac taksija rekao da se ovaj dio grada ponekad naziva “mala Afrika”!

Danas, kao dugogodisnja stanovnica te ulice, mogu slobodno reci da nadimak “mala Afrika” vise nije opravdan. Tijekom kratke setnje do obliznje trgovine cujem talijanski, poljski, srecem ljude razlicitih rasa i nacionalnosti. Izgradilo se nekoliko stambenih blokova, u koje su se ubrzo uselili young professionals. Otvorilo se nekoliko kafica i restorana.

Indijski restoran Bombay Caffe je bio jedan od prvih, i predstavljao pravo osvjezenje – konacno nesto sto nije samo takeaway, Pound Shop, ili pak kineska trgovina!

Hrana odlicna, s ljubaznim osobljem smo se brzo sprijateljili, ponajvise sa mladim, prezgodnim Indijcem Anandom. Pricao nam je o vojnickim danima koje je proveo u Pakistanu i Sri Lanci, te o tome kako se sa osamnaest godina umalo ozenio. Taj je brak sprijecila Anandova teta svojim upornim negodovanjem i protestiranjem. “Ne dajte mu da to ucini, mlad je da se zeni!”, govorila je Anandovim roditeljima, dok se naposljetku nisu s njom slozili.

Dogadjalo se s vremena na vrijeme da smo na hranu poduze cekali, aparat za cappuccino nije svaki puta funkcionirao. Sve su to stvari koje su se uz malo volje mogle popraviti.

Postalo mi je jasno da restoranu bas i ne ide najbolje kad su poceli nuditi pizze i carvery!

Zasto bi indijski restoran pekao pizze?! Zasto bih isla k Indijcima po pizzu, kad je u blizini Lorenzo, ciji je otac dosao iz Italije tamo negdje sezdesetih i otvorio Papa Mio?

Tuzno. Da su samo malo poradili na kvaliteti i brzini usluge (jer sa hranom nije nikad bilo problema), ne bi moji Indijci zujali po praznom restoranu subotom u sedam i trideset …

Zasto se nisu skoncentrirali na ono u cemu bi trebali biti dobri? Ovako su porucili svima da posao bas i ne ide najbolje, da se muce, pa nastoje udovoljiti siroj publici, ne bi li tako prodali vise. Nisam bila sigurna da im je taktika najbolja …

Nakon sto su vise nego jednom zaboravili spakirati rizu u takeaway vrecicu, zakljucila sam – dosta je bilo, pa prestala dolaziti u Bombay Cafe. Imali smo obicaj rezervirali stol kod njih kad bi se nasli s prijateljima, no i to je tijekom zadnjih nekoliko mjeseci prestalo.

Da su restoran naposljetku zatvorili sam doznala slucajno, kad me susjeda pitala sto je s Bombay Cafeom – navodno ih je pokusala nazvati nekoliko puta, no nitko se nije javljao.

Steta je, nadam se da ce prostor ponovno zazivjeti kao restoran. Drzimo fige!

Oglasi