Nije bilo posebnog povoda, nije bila domaca zadaca – svoju sam prvu pjesmu napisala u trecem osnovne, onako, iz gusta. Stihovi su odavno zaboravljeni, no dobro se sjecam te veceri koju sam provela u nekoj vrsti kreativne groznice. Hodala sam po sobi, citala naglas ono sto sam napisala, ispravljala i dodavala rijeci. Ne mogu objasniti zasto sam, u toj dobi, osjetila nevjerojatno snaznu potrebu da napisem nesto.

Kako se sve to odigralo je danas manje-vise maglovito, no moj je uradak nekim putem dospio i do uciteljice. Vjerojatno sam skupila dovoljno hrabrosti i pozeljela cuti misljenje osobe koja je meni, kao devetogodisnjoj djevojcici, bila uzor u svakom pogledu.

Sljedeca scena koje se sjecam je – moja pjesma, prepisana urednim rukopisom na cistom komadu papira, pricvrsena na pano u ucionici. Netko iz razreda je upitao uciteljicu ciji je to uradak, na sto je ona odgovorila: “Ma, to je samo nesto sto je Jas prepisala.”

Premala sam bila da shvatim sto je uciteljica zapravo implicirala, nisam bila pripremljena na takvu situaciju. Koliko god cudno zvucalo, mozda sam bila i ponosna, onako potiho, u sebi, sto je uciteljica mislila da je pjesma predobra da bi je moglo napisati dijete u trecem osnovne. Ako je to uopce mislila? Tko to vise zna…

Nisam napisala niti jednu pjesmu nakon toga. Incident je bio potpuno zaboravljen, sve dok prije nekoliko dana nisam procitala clanak o Helene Hegemann, 17-godisnjoj spisateljici iz Berlina…

Djevojka je nedavno uspjela objaviti super uspjesnu, best selling knjigu o nocnom zivotu Berlina. Pomoglo je, vjerojatno, i to sto joj je otac poznati njemacki dramaturg. Neki kazu da joj je upravo on poklonio knjigu Strobo, zbirku postova njemackog blogera poznatog pod imenom Airen.

Helene je doslovno prepisala odredjene dijelove Airenove knjige.

Airenu je danas 28 godina. Ranija mu je mladost bila obiljezena sexom, drogama i rock and rollom, no blog u kojem je dokumentirao dogodovstine iz berlinskih klubova je davno ugasio, te s takvim nacinom zivota raskrstio. Zeli ostati anoniman, nije inicirao skandal oko Helenine knjige, vec je to bio jedan drugi njemacki bloger, Deef Pirmasens.

Usprkos skandalu, Helenin Axolotl Roadkill je nominiran za $20,000 vrijednu nagradu sajma knjige u Leipzigu. Prodaja knjige ide bolje nego ikad, sto je i za ocekivati – mnogobrojni novinski clanci i rasprave o slucaju samo povecavaju interes javnosti. Helenina reakcija u cijeloj toj prici je vrlo neocekivana – nema isprike, tek samouvjerena izjava da to sto je ucinila zapravo nije kradja. Ona je, kaze, tudji materijal postavila u posve originalan i jedinstven kontekst, pa je prepisivanje bez posvete ili referenci sasvim u redu. Njeni su argumenti potaknuli diskusiju o tome sto je to zapravo plagijat, treba li taj pojam redefinirati za novu generaciju umjetnika, za 21-vo stoljece?

Nekad je plagijarizirati znacilo otici u knjiznicu, iscitavati, te rukom prepisivati ili fotokopirati bezbrojne stranice radnog materijala. Danas nam Internet nudi gotovo neiscrpno vrelo informacija, koje mozemo koristiti prema volji; sve sto trebamo uciniti je koristiti komande copy ipaste. Toliko jednostavno, da mnogi ne odole iskusenju…

Sto danas uopce znaci biti originalan? Postoji li neka tema koju umjetnost vec nije dotakla? Kako necem vec obradjenom pristupiti iz drugacije perspektive? Koliko god je lako doci do informacija, biti svjez i originalan postaje sve teze…

Djevojka je ocigledno bila sigurna da se nitko nece sjecati Airenovog ugaslog bloga i knjige koja je tiskana u svega nekoliko stotina primjeraka. Ne znam sto su izdavaci mislili, bilo bi za ocekivati da znaju sto se u gradu objavljuje, otkuda je Helena crpila inspiraciju za knjigu, sto su autorska prava, sto je dozvoljeno, a sto nije. Je li ih Helena zavarala, ili su sve znali, no usprkos tome odlucili objaviti roman?

Buduci da je bilo vise nego ocigledno da Helenino objasnjenje metode koju je koristila nije dovoljno, izdavacka kuca je odlucila poduzeti odredjene mjere. Otkupili su prava na Airenovu knjigu, bit ce objavljena najesen. Utvrdjeno je da je Helena koristila i druge izvore, mnostvo knjiga i tekstova koji ce biti uvrsteni u popis literature. Kako stvari izgledaju, jedan roman ce imati popis literature duzine dostojne magistarskog rada?!

Pitam se hoce li Helena nastaviti s pisanjem, i ako nastavi, hoce li i dalje njegovati svoj “intertekstualni” pristup, samo na nesto oprezniji nacin? Treba li dokazati da moze napisati nesto sto bi bilo samo njeno? Ili ce potencijalna publika bez puno razmisljanja pretpostaviti da je nesto prepisala, poput moje uciteljice?

Oglasi