Photo0003

U svibnju prosle godine je CEO firme za koju radim poceo pisati blog, kojeg svi zaposlenici mogu pratiti putem Intraneta. Moderan, efektan nacin komunikacije, uz element interakcije koji niposto nije za potcjenjivanje. Redovitim javljanjima, u kojima, izmedju ostalog, spominje i svoje omiljene pjesme, nas CEO se ne uklapa u stereotip nedodirljivih visokopozicioniranih executives-a “starog kova”.

Danasnji je post CEO posvetio Forrest Gumpu i njegovoj poznatoj uzrecici “Life is like a box of chocolates, you never know what you’re gonna get!”. Povukao je paralelu sa sadasnjom ekonomskom situacijom, u kojoj neki poslovi za koje smo mislili da su zagarantirani to vise nisu, dok su neke druge prilike, na srecu, rezultirale uspjehom.

Post je zakljucio obecanjem da cemo, usprkos krizi, i ove godine dobiti tradicionalnu kutiju Butlers Chocolates za Bozic. Odaslati kutije irskih cokolatina u sve lokacije nase firme diljem svijeta nije bas “zeleno”, naglasio je, no kako smo ove godine drasticno smanjili broj poslovnih putovanja, mozemo si dozvoliti malo ekstravagancije!

Komentari na postove najcesce nisu brojni, no danasnji je bio iznimka. Netom po objavljivanju uslijedio je niz virtualnih zahvala na cokolatinama, uz tvrdnje kako su Butlers najbolje na svijetu (hm, ne bih se slozila, ali eto)! Bilo je cak i prijedloga da se zasadi odredjen broj stabala, ne bi li se time barem malo neutralizirao carbon footprint slanja paketa.

Jedan od komentatora, Eric, je odlucio biti kritican. “Sve je to mazanje ociju, glupost!”, napisao je, pod punim imenom i prezimenom, “Na ovom blogu samo citamo o tome kako moramo stegnuti remen. A sad cemo svima darovati cokolatine! Ako to mozete priustiti, zasto ne uvesti bozicnice (koje svaka normalna firma ima), ili barem nemojte odustati od Bozicne zabave ove godine!”

Oh My God“, cura u mom timu je uzviknula, “jeste li procitali ovaj komentar? Career suicide!

Ne bih rekla da je Eric do te mjere naskodio svojoj karijeri, iako mu je potez izuzetno glup.
Koliko god da sam za bonuse i zabave, cinjenica je da se troskovi cokolatina ne mogu usporediti sa gomilom novca koje bi firma trebala izdvojiti za bonuse/bozicne zabave u svakoj lokaciji. Osim toga, jedna je stvar gundjati kolegi/kolegici kraj watercoolera, no pozaliti se tako javno, pod punim imenom i prezimenom, da te cijela firma cuje …

Reakcije ostalih zaposlenika na Ericov komentar su bile razlicite – jedan je Nijemac pitao moze li dobiti njegovu kutiju cokolatini, drugi su pak Ericu cestitali na iskrenosti. Kako god, mora mu se priznati da je hrabar!

Oglasi