Dragi moji,

nakon poduzeg razmisljanja, odlucila sam preseliti svoj blog na vlastitu domenu, rijecankaudublinu.com. Uz malu pomoc sam blog vizualno promijenila, i sve sto mi je jos preostalo je da nastavim objavljivati – nadam se da cete me posjetiti na novoj adresi! Vidimo se!

Mali kafic u centru Dublina, kraj kojeg sam u proteklih osam godina bezbroj puta prosla, a nikad zastala i pogledala natpis iznad vrata. Kako sam jucerasnje jutro provela preko puta, u uredu moje drage prijateljice Laure, otisle smo do Zadrana po kavu.  Laura vlasnika kafica vec dobro poznaje – djed mu je, pogodili ste, iz Zadra! Nije htio uzeti novac za moj cappucino – uz “tvoja prijateljica je i moja prijateljica” sve je bilo rijeseno. Nista bolje od onog kad ti dan zapocne uz random act of kindness…

Sasvim neocekivano, podna svjetiljka u kutu dnevne sobe je prije nekoliko mjeseci odlucila zatajiti.

Griff i ja smo pokusali na svoju ruku ustanoviti u cemu je problem, no s obzirom na nase oskudno znanje o struji rasvjetnih tijela,  ubrzo smo ostali bez ideja… i poceli upotrebljavati stropna svjetla.

Mrzila sam ih.  Zalila se Griffu  kako se u dnevnoj sobi navecer, pod tako jakim osvjetljenjem, osjecam kao tovno pile pod “umjetnom kvockom”. Nisam ipak mogla proturjeciti njegovom argumentu da je diskretno svjetlo iz kuhinjice nedovoljno. “Ne zelis valjda pogorsati vid”, pitao me.

Polumrak i sjene me navecer opustaju, ma koliko neprakticni bili.  Dok kroz prozor stana promatram kako se nad gradom spusta noc, zelim saputanje, polutonove, pastel.  Bjezim od svega sto je glasno, jako i intenzivno.

Jucerasnje jutro, hladno ali okupano suncem, nam je napokon donijelo elektricara. Uspio je osposobiti podnu svjetiljku,  posluzit ce dok ne odem do IKEE po zamjensku. Gotovo sam zaboravila kako je ugodna i umirujuca svjetlost koja dopire iz tog kutka sobe. Dok uz nju tipkam svoj prvi post nakon dugo vremena,  razmisljam – life is good. It’s good to be back.

Crunchy numbers

Dragi moji,

znam, odavno nisam nista napisala… Puno se toga izdogadjalo, tu su i Facebook i Twitter kojima sam u zadnje vrijeme posvetila puno vise paznje – nije opravdanje, znam – no svecano obecajem da cu u 2011 ovom blogu posvetiti puno vise vremena i paznje.

Voli vas

Rijecanka u Dublinu

 

The stats helper monkeys at WordPress.com mulled over how this blog did in 2010, and here’s a high level summary of its overall blog health:

The Blog-Health-o-Meter™ reads Wow.

A Boeing 747-400 passenger jet can hold 416 passengers. This blog was viewed about 4,200 times in 2010. That’s about 10 full 747s.

 

In 2010, there were 7 new posts, growing the total archive of this blog to 13 posts. There were 13 pictures uploaded, taking up a total of 3mb. That’s about a picture per month.

The busiest day of the year was May 23rd with 147 views. The most popular post that day was Svijet je lopta sarena….

Where did they come from?

The top referring sites in 2010 were romantales.mojblog.com, lmarkes.com, blog.vecernji.hr, blogeri.hr, and putopisi.wordpress.com.

Some visitors came searching, mostly for riječanka u dublinu, kreativno pisanje, silvio maršić, posao u dublinu, and rijecanka u dublinu.

Attractions in 2010

These are the posts and pages that got the most views in 2010.

1

Svijet je lopta sarena… May 2010
28 comments

2

Autorska prava February 2010
18 comments

3

Radionica kreativnog pisanja April 2010
10 comments

4

Igra slucaja? April 2010
4 comments

5

No Frontiers – Prilog o Hrvatskoj February 2010
9 comments

Ispred zgrade, North Strand Kontra Band je svirao glazbu koju je poster pored ulaza opisao kaofolk & gipsy music of Eastern Europe and the Balkan Regions.

U samom atriju, standovi prepuni kolaca iz svih europskih zemalja. Pogledom sam trazila hrvatsku zastavu i madjarice, koje nisam probala otkad sam se odselila iz Rijeke.

“Po izgledu i okusu, kao da ih je moja mama pekla”, rekla sam gospodji iz ambasade – kolaci su bili njenih ruku djelo, pohvalila se. “Odakle si”, upitala me.

Sto je neposredni uzrok, ne znam, mozda pitanje otkud dolazim, ili pak okus i miris kolaca mog djetinjstva, u kombinaciji sa majcinskim, dobrodusnim pogledom gospodje koja ih je ispekla… pri odlasku sam je htjela cvrsto zagrliti i nekim se cudom transportirati negdje gdje se jos uvijek peku pravi kolaci i gdje se ne kupuje polugotova hrana koju mikrovalna sprzi za tri minute. Zapravo, u tom sam trenutku htjela biti negdje gdje mikrovalne pecnice ne postoje.

Bend je pauzirao, pa sam prisla jednom od clanova i upitala ga otkuda dolaze. Dobila sam odgovor kojeg sam najmanje ocekivala – Dublin, izgovoreno autenticnim gradskim naglaskom.

To me zaintrigiralo, buduci da malo Iraca mari za glazbu koja nije made in USA, UK & Ireland. Koliko sam shvatila, mladi su Dublineri razvili interes za glazbu a la Bregovic tijekom putovanja po istocnoeuropskim zemljama…

Nije bilo vremena za duzi razgovor, buduci da sam se morala pozuriti ka Exchange Dublin, novom umjetnickom centru u Temple Baru, gdje je udruga Labata Fantalle organizirala izlozbu fotografija snimljenih u Etiopiji. Cilj je udruge pomoci plemenu Karrayyu da ocuvaju svoj tradicionalni, pastoralni nacin zivota.

Zvuci tradicionalne glazbe tog dijela Afrike su savrseno nadopunjavali prizore iz svakodnevnog zivota na fotografijama. Djevojke stavljaju ukrase na kosu. Rad na zemlji. Przenje zrnaca kave. Ritualni ples. Mnogi Karrayyu-i jos uvijek, navodno, vjeruju da se fotografiranjem “krade dusa”…

Vecer je bila rezervirana za moju “talijansku” grupu. Nasla sam ih preko Meetup-a, odlicnog online servisa koji okuplja ljude istih interesa, bilo da se radi o planinarenju, meditaciji, knjigama, filmovima, stranim jezicima, da sad ne pocnem nabrajati i one, hm, manje konvencionalne grupe (sto da mislim o grupama kao sto su Spojite se sa svojim andjelima i The Shamans Drum Circle!)

Nalazimo se jednom mjesecno u Ciao Bella Romi. Zadovoljstvo mi je reci da u grupi nema samo Talijana i Iraca, vec su tu i Argentinka Danijela, Yuri i Yana iz Rusije, Pawel iz Poljske, i tako dalje. Povezuje nas zelja da sto vise razgovaramo na talijanskom jeziku kako ga ne bi zaboravili.

Buduci da sam bila umorna, odlucila sam napustiti drustvo nesto ranije. Izlazeci iz restorana, opazila sam taksi parkiran u neposrednoj blizini. U tren sam prisla automobilu i otvorila straznja vrata. Tad mi je sinulo – u restoranu nisam ostavila novce za svoj dio racuna!

Ispricala sam se taksisti, objasnjavajuci da se moram vratiti u restoran jer sam nesto zaboravila.

“Sve je u redu… ocigledno ne zelite crnog taksistu”, presjekao je moje ispricavanje.

Nije podigao glas dok mi je to govorio, nije zvucalo kao optuzba, vec kao konstatacija opcepoznate cinjenice. Cak se nasmijesio.

Nekoliko trenutaka sam bila bez rijeci. Kad je pocetni “sok” minuo, pocela sam uvjeravati taksistu da na boju njegove koze nisam niti pomislila. Vidjela sam vrlo dobro, iz pristojne daljine, tko je za volanom, da me je bilo sto zasmetalo, jednostavno bih ga zaobisla. Ovako, stajala sam jednom nogom u taksiju, pokusavajuci uzaludno objasniti vozacu da to sto sam se naglo predomislila nema apsolutno nikakve veze sa njim! Na kraju, vidjela sam da nema smisla, taksista je i dalje ponavljao svoju teoriju, pa mi nije bilo druge nego pozdraviti ga i otici. Mozda sam mu mogla reci da cu se vratiti za nekoliko minuta, restoran je, ipak, bio odmah iza ugla.

Jedna od onih situacija, I guess, kad se prekasno domislis pravim rijecima…

Najbitnije je, ja znam sto je istina. Nacin na koji je taksista protumacio situaciju je oblikovan neugodnim reakcijama nekih ljudi na boju njegove koze, to je njegova realnost, njegova istina. Zapitala sam se, koliko je mojih uvjerenja obojano kompleksima i strahovima? U kojoj je mjeri moguce sagledati stvari onakvima kakve zapravo jesu?

Kakav dan, imala sam priliku razgovarati na tri jezika, probati najpoznatije europske kolace, poslusati glazbu s dva razlicita kontinenta… da bi se sve zavrsilo “optuzbom” za netoleranciju i rasizam. Kako cudno… i vjerojatno dobar podsjetnik da, ispod ugladjene povrsine demokracije i kozmopolitizma, postoji i “mracna strana”, netrpeljivost i predrasude.

O pohadjanju tecaja kreativnog pisanja vec duze vrijeme razmisljam. Ideju sam u prvi mah odbacila, jer ne pisem na engleskom jeziku. Napravila bih previse gramatickih i pravopisnih pogresaka! No, prijateljica me uvjerila da polaznici tecaja nauce odredjene metode i dobiju savjete koje mogu primjeniti bez obzira kojim jezikom pisali.

Za pocetak sam odlucila posjetiti radionicu kreativnog pisanja koja se jednom mjesecno odrzava u Dun Laoghaire-ju. Provesti subotnje jutro na kavici u Tea Room-u People’s Garden-a, upoznati nove ljude, cakulati o knjizevnosti i pisanju – ne moze biti lose!

Ne da nije bilo lose, bilo je odlicno! Grupa je brojala otprilike osam ljudi, sjeli smo u krug u jednom kutku Tea Room-a, svatko od nas razlicite dobi, spola, interesa i porijekla. Bijeli drveni zidovi, veliki prozori s pogledom na procvjetala stabla i zelenu travu parka, te stolice prekrivene jastucima i tkaninama zivih boja davali su mjestu posebnu atmosferu. Kao da sam se nasla u nekoj kolibici izvan grada…

Voditeljica grupe, Mia Gallagher, upravo zavrsava svoj drugi roman. Kaze da je pisati zapocela u osmoj godini, a bavi se i glumom, rezijom, te poducava kreativno pisanje. Provela je godine radeci sa zatvorenicima i ovisnicima, u nastojanju da potakne kreativnost u njima, te im na taj nacin olaksa rehabilitaciju. Iskustva i zivotne price tih ljudi bila su joj inspiracija za prvi roman, Hellfire.

Vrijeme smo proveli stvarajuci price na jedan poseban nacin. Iduci u krug, svatko je od nas morao pridonijeti prici jednom rjecju, koja se nadovezivala na sve prethodno izreceno. Nakon odredjenih rijeci bi prica krenula posve novim, neocekivanim putem, sto bi ponekad izazvalo smijeh, a ponekad i frustraciju, jer kao pojedinac, nisi imao kontrolu nad svime sto se u prici dogadja! Bilo je i onih, oh, tako neugodnih trenutaka, kad bi dosao red na moju rijec, pa je paznja cijele grupe bila usmjerena prema meni, i onom sto cu izgovoriti!

Izmedju kratkih prica o caju i provrelom mlijeku, slonu i hippou, vatri, zvijezdama i Goyi (da, i on se odnekud stvorio!), Mia nam je davala savjete, prenosila svoje znanje i iskustva. Pohvalila je moj doprinos, jer sam, navodno, ubacivala rijeci koje nisu bile ocekivane; Mia je to objasnila cinjenicom da je moj materinji jezik hrvatski, zbog cega ne robujem idiomima engleskog jezika. Ne znam koliko sam bas dobra bila, ali svejedno je bilo lijepo cuti. Lijepo je bilo i upoznati nekoliko novih lica – gospodju u poodmaklim godinama, o kojoj sam naknadnim googlanjem otkrila da je jedna od najboljih irskih slikarica akvarela; djevojku iz Poljske koja ima vrlo popularan blog o irskim festivalima …

Upoznala sam, zapravo, zavirila u jedan svijet sasvim drugaciji od onog sto radim iz dana u dan. Osjecaj je poznat iz onog vremena kad sam, jos doma u Rijeci, radila u jednom uredu, te istovremeno pohadjala tecaj za turisticke vodice. Nakon jednog vikenda sa grupom po Istri, vratila sam se u ured, jos uvijek pod snaznim utiskom ljepote Brijuna, Eufrazijeve bazilike u Porecu… kao da sam sunce ostavila iza sebe, u Istri, i spustila se u mracni, hladni podrum gdje caruju Excel i raznorazne poslovne aplikacije.

Nakon jucerasnjeg dana, odlucnija sam krenuti na tecaj kreativnog pisanja, i sigurno cu pohoditi radionicu kad je Mia ponovno bude organizirala. Ako vec moram gledati u Excel osam sati svakog radnog dana, barem se u slobodno vrijeme mogu igrati rijecima…

Dvanaest je godina proslo od prekida njihove veze. U medjuvremenu se ozenio, postao otac. Na nju nije pomislio dugo, dugo vremena … sve do 1. ozujka, kad se, na vlastito iznenadjenje, bez konkretnog povoda, zapitao kako je ona, sto radi. Kratka pretraga na Googleu je rezultirala linkovima na njen blog i flickr stranicu.

Oduvijek je bila veliki zaljubljenik u fotografiju. Prekrasni pejzazi zapadne Irske su se nizali na zaslonu njegovog laptopa. Nedavno je tamo bila, sudeci po popratnim opisima svakog uratka.

Na jednoj se fotografiji dulje zadrzao, jer mu se lokacija ucinila poznatom – radilo se o starom pubu u Clifdenu, Co Galway. To je bilo dovoljno da, nakon dvanaest godina, u sjecanje prizove zajednicki izlet na Connemaru i tamne kisne blake, od kojih su se sklonili upravo u taj pub.

“Za ovo mjesto me vezu lijepe uspomene”, procitao je njen komentar ispod fotografije. Na jednom kutu web stranice je stajao i datum kad je fotografiju postavila na flickr – 1. ozujka.

Ova kratka crtica iz zivota jednog mog poznanika moze se protumaciti kao cista slucajnost. Nemoguce je dokazati da je nekakvom telepatijom “osjetio” da je njegova stara ljubav toga dana pomislila na njega – ako se komentar o lijepim uspomenama uopce odnosio na njega!

Postoje mnoge stvari koje ne mozemo racionalno objasniti. Sanjamo nekog koga dugo nismo vidjeli, i kroz dan ili dva tu osobu “slucajno” sretnemo, primimo od nje/njega telefonski poziv, mail ili sms – je li nas san samo slucajnost?

Vjerujem da svatko od nas ima barem jednu slicnu pricu!

Avatar ili The Hurt Locker? James Cameron ili njegova bivsa supruga? Moram priznati, drago mi je da je danas, na Medjunarodni dan zena, Kathryn Bigelow postala prva Oscarom nagradjena redateljica! Well, the time has come, rekla je Barbra Streisand najavljujuci pobjednicu …

Irci takodjer imaju puno razloga za slavlje. U klubu Set u sredistu Kilkennyja je organizirana red carpet zabava za decke i cure iz lokalne produkcijske kuce Cartoon Saloon, tocnije, za one koji su ostali u Irskoj, jer ih je nekoliko otislo u Los Angeles na dodjelu Oscara … njihov animirani film, The Secrets of Kells, je bio u utrci za nagradu! I to nije sve. Richard Baneham, rodom iz dublinskog naselja Tallaght, je takodjer nominiran za Oscara u kategoriji vizualnih efekata za Avatar. Tallaght, zajedno sa Ballyfermotom, naseljem u kojem je Richard dobio diplomu u kompjuterskoj animaciji i medijima, i nije bas najpozeljnija dublinska adresa. Richard je imao priliku otici u Los Angeles, te raditi na vrlo poznatim filmovima kao sto su The Chronicles of Narnia i Lords of the Rings. Sada se moze pohvaliti i Oscarom za Avatara, potpuno zasluzenim! Cestitke 🙂

Kad god mogu, pogledam prikaze povijesnih dogadjaja i tema na History Channelu, mojoj omiljenoj skrinjici znanja. Tog je nedjeljnog poslijepodneva na rasporedu bila emisija Secrets of Quran. Bit ce zanimljivo, pomislila sam, no u kojoj mjeri, nisam ni slutila sve dok se u pedesetoj sekundi programa na ekranu nije pojavio Reza Aslan, internationally renowned writer and scholar of religions.

Bilo ga je uzitak slusati, a i gledati. Nedvojbeno jedan od najzgodnijih komentatora/strucnjaka koji su se ikad pojavili na History Channelu.

Odrastao je u Americi – s roditeljima je napustio Iran kad mu je bilo svega sedam godina. Bilo je to vrijeme Iranske revolucije 1979, tijekom koje su milijuni Iranaca emigrirali, u znak otpora prema netom osnovanoj Islamskoj Republici pod vodstvom Ayatollaha Khomeinija.

Rezina prva knjiga No god but God: the origins, evolution, and future of Islam, koju je napisao 2005, je prevedena na trinaest jezika. Dospjela je na New York Times Bestseller listu, te bila medju kandidatima za Guardian (UK) First Book Award; takodjer je nominirana i za PEN USA nagradu.

Popularnost mu je u Americi povelika. Da sad ne nabrajam sve sto je Reza postigao, za koje novine pise, na kojim se TV postajama pojavljuje, na kojim fakultetima predaje Islamske nauke i kreativno pisanje, sve to mozete pogledati na Internetu i sami ako vas zanima. Uvrsten je na Huffington Post listu twelve media professionals making a difference all over our planet, and undeniably making Twitter a great place to be. Rezino izvjestavanje sa iranskih izbora prosloga ljeta su Amerikanci pomno slusali i uvazavali. Prije nekoliko tjedana, kad je opozicija Ahmadinejadovom rezimu na 31-vu godisnjicu Islamske Revolucije pokusala organizirati veliki protest, a Ahmadinejad zaprijetio dvadeset posto cistim nuklearnim oruzjem, svi su zeljeli cuti sto Reza ima za reci.

Reza je glas umjerenosti i razuma, a njegova je velika zelja potaknuti razumijevanje i dijalog izmedju krscanskog i islamskog svijeta. Mislim da smo se i previse naslusali fundamentalista koji smatraju da zena cini grijeh ako upotrijebi parfem (najozbiljnije, cula sam tu izjavu u jednom dokumentarcu na TV-u prije nekoliko dana!), preglasni su oni Muslimani koji zele nasilje, rat, koji misle da ce otici u raj ako se raznesu bombom, i za sobom u smrt povedu nekoliko desetaka ljudi. Dosta je bilo toga. U onom sto Reza govori i pise pronaci ce se mnogi koji su se, poput mene, zbog takvih nebuloznih tumacenja Kurana, svoje vjere zasramili. Niti jedna vjera nije nasilna, rekao je Reza, to mogu biti samo ljudi.

Pronasla sam Rezu na Facebooku – ima vise od cetiri tisuce prijatelja. Friend requeste vise ne prihvaca, sudeci po onom sto je napisao na javno dostupnom dijelu svog profila. Poslala sam mu, ipak, poruku. Spomenula sam Secrets of Quran, svoju ljubav prema povijesti, otkrila mu da dijelimo istu vjeru, s time da ja o Islamu puno ne znam, a zeljela bih nauciti vise. Rekla sam, tvoje knjige mi se cine kao dobro mjesto za pocetak istrazivanja.

Rezin je odgovor bio unaprijed sastavljen, namijenjen svim obozavatelji(ca)ma koje ga, sasvim sigurno, opsjedaju: Zahvaljujem Vam na podrsci i interesu za mene i moj rad. Pridruzite se mojoj novoj fan stranici na Facebooku, koja ce Vas informirati o najnovijim zbivanjima na Bliskom Istoku; bit ce to mjesto za diskusiju, Vasi komentari su vise nego dobrodosli.

Naravno, bila sam do odredjene mjere razocarana takvim uopcenim odgovorom, no sasvim bi nerealno bilo ocekivati nesto vise od toga. U jednom je interviewu Reza izjavio It is really hard to complain about the fact that I get to travel around the world and share my ideas with people. That said, it is exhausting to constantly be “on” all the time.

Fair enough, slegla sam ramenima, te se pridruzila Rezinoj fan stranici. Ne bih se, naravno, usudila tamo komentirati iranske i ostale bliskoistocne teme o kojima ne znam dovoljno, no mislim da je, ako nista drugo, korisno pratiti sto se zbiva u tom dijelu svijeta, procitati preporucene clanke i vijesti …

Nekoliko dana nakon prvog maila Reza se ponovno javio. Ovaj puta dvije recenice, upucene samo meni: Hvala, Jas. Svidjet ce ti se moja knjiga, No god but God.

Neizmjerno mi je drago bilo, sto drugo reci. Definitivno cu preko Amazona naruciti No god but God, pratit cu njegov rad, i tko zna, ako bude ponovno gostovao u Londonu, ili mozda u Dublinu, poslusat cu njegovo predavanje. Zivimo u nadi 🙂

Nije bilo posebnog povoda, nije bila domaca zadaca – svoju sam prvu pjesmu napisala u trecem osnovne, onako, iz gusta. Stihovi su odavno zaboravljeni, no dobro se sjecam te veceri koju sam provela u nekoj vrsti kreativne groznice. Hodala sam po sobi, citala naglas ono sto sam napisala, ispravljala i dodavala rijeci. Ne mogu objasniti zasto sam, u toj dobi, osjetila nevjerojatno snaznu potrebu da napisem nesto.

Kako se sve to odigralo je danas manje-vise maglovito, no moj je uradak nekim putem dospio i do uciteljice. Vjerojatno sam skupila dovoljno hrabrosti i pozeljela cuti misljenje osobe koja je meni, kao devetogodisnjoj djevojcici, bila uzor u svakom pogledu.

Sljedeca scena koje se sjecam je – moja pjesma, prepisana urednim rukopisom na cistom komadu papira, pricvrsena na pano u ucionici. Netko iz razreda je upitao uciteljicu ciji je to uradak, na sto je ona odgovorila: “Ma, to je samo nesto sto je Jas prepisala.”

Premala sam bila da shvatim sto je uciteljica zapravo implicirala, nisam bila pripremljena na takvu situaciju. Koliko god cudno zvucalo, mozda sam bila i ponosna, onako potiho, u sebi, sto je uciteljica mislila da je pjesma predobra da bi je moglo napisati dijete u trecem osnovne. Ako je to uopce mislila? Tko to vise zna…

Nisam napisala niti jednu pjesmu nakon toga. Incident je bio potpuno zaboravljen, sve dok prije nekoliko dana nisam procitala clanak o Helene Hegemann, 17-godisnjoj spisateljici iz Berlina…

Djevojka je nedavno uspjela objaviti super uspjesnu, best selling knjigu o nocnom zivotu Berlina. Pomoglo je, vjerojatno, i to sto joj je otac poznati njemacki dramaturg. Neki kazu da joj je upravo on poklonio knjigu Strobo, zbirku postova njemackog blogera poznatog pod imenom Airen.

Helene je doslovno prepisala odredjene dijelove Airenove knjige.

Airenu je danas 28 godina. Ranija mu je mladost bila obiljezena sexom, drogama i rock and rollom, no blog u kojem je dokumentirao dogodovstine iz berlinskih klubova je davno ugasio, te s takvim nacinom zivota raskrstio. Zeli ostati anoniman, nije inicirao skandal oko Helenine knjige, vec je to bio jedan drugi njemacki bloger, Deef Pirmasens.

Usprkos skandalu, Helenin Axolotl Roadkill je nominiran za $20,000 vrijednu nagradu sajma knjige u Leipzigu. Prodaja knjige ide bolje nego ikad, sto je i za ocekivati – mnogobrojni novinski clanci i rasprave o slucaju samo povecavaju interes javnosti. Helenina reakcija u cijeloj toj prici je vrlo neocekivana – nema isprike, tek samouvjerena izjava da to sto je ucinila zapravo nije kradja. Ona je, kaze, tudji materijal postavila u posve originalan i jedinstven kontekst, pa je prepisivanje bez posvete ili referenci sasvim u redu. Njeni su argumenti potaknuli diskusiju o tome sto je to zapravo plagijat, treba li taj pojam redefinirati za novu generaciju umjetnika, za 21-vo stoljece?

Nekad je plagijarizirati znacilo otici u knjiznicu, iscitavati, te rukom prepisivati ili fotokopirati bezbrojne stranice radnog materijala. Danas nam Internet nudi gotovo neiscrpno vrelo informacija, koje mozemo koristiti prema volji; sve sto trebamo uciniti je koristiti komande copy ipaste. Toliko jednostavno, da mnogi ne odole iskusenju…

Sto danas uopce znaci biti originalan? Postoji li neka tema koju umjetnost vec nije dotakla? Kako necem vec obradjenom pristupiti iz drugacije perspektive? Koliko god je lako doci do informacija, biti svjez i originalan postaje sve teze…

Djevojka je ocigledno bila sigurna da se nitko nece sjecati Airenovog ugaslog bloga i knjige koja je tiskana u svega nekoliko stotina primjeraka. Ne znam sto su izdavaci mislili, bilo bi za ocekivati da znaju sto se u gradu objavljuje, otkuda je Helena crpila inspiraciju za knjigu, sto su autorska prava, sto je dozvoljeno, a sto nije. Je li ih Helena zavarala, ili su sve znali, no usprkos tome odlucili objaviti roman?

Buduci da je bilo vise nego ocigledno da Helenino objasnjenje metode koju je koristila nije dovoljno, izdavacka kuca je odlucila poduzeti odredjene mjere. Otkupili su prava na Airenovu knjigu, bit ce objavljena najesen. Utvrdjeno je da je Helena koristila i druge izvore, mnostvo knjiga i tekstova koji ce biti uvrsteni u popis literature. Kako stvari izgledaju, jedan roman ce imati popis literature duzine dostojne magistarskog rada?!

Pitam se hoce li Helena nastaviti s pisanjem, i ako nastavi, hoce li i dalje njegovati svoj “intertekstualni” pristup, samo na nesto oprezniji nacin? Treba li dokazati da moze napisati nesto sto bi bilo samo njeno? Ili ce potencijalna publika bez puno razmisljanja pretpostaviti da je nesto prepisala, poput moje uciteljice?